Premalo je vremena za naslove. Neka sve teče spontano - svjetiljke se upravo pale. U trenu je padala kiša, sada je već prestala. Ti si tamo, nisam te vidjela mjesecima. Hranim se uspomenama, bojim se ponovnog susreta. Neko čudo skriva se u plavoj kosi i slatkom osmjehu koji toliko boli. Ne izlazim iz sobe, a želim vidjeti svijet. Oduzimaš mi pamet kad je najviše trebam, prečesto mislim o tebi. Ostat ću ovako sama s nebom i pticama, sa zalascima večernjeg Sunca. Željela bih se vezati, ali ne mogu. U jednom trenu mislila sam da počinjem shvaćati svijet, ali sada se sve pomiješalo. Paleta nije čista. Misli se prelamaju i traže put, ali ne mogu. Više ništa ne može. Tražim vrijeme za plakanje. Prva ovogodišnja grmljavina.

Učio sam da stojim na površini bez granica
da nebo raste dugo u visini,
da more sluša snove u dubini.

Došao sam do nekog čudnog saznanja. Još uvijek sam onaj stari, a život se čini toliko dalekim. Udahnuo sam silinu novog zraka koja stvara neke nove valove izgubljenog kretanja. Možda sam izgubio kartu, ali neću se okretati. Ne želim gledati u nedogled istrošenih riječi koje život čine sretnim. Čekam da stupim u razinu koja nije bolja, ni lošija. Ona je drugačija. Još nije viđena, ali ja ću je stvoriti. Čitajući, šaptajući. Zavirit ću svijet neizmijenjenog razuma i probuđene svijesti. Gledat ću u nebo da prebrojim zvijezde. Kad ih izbrojim, prestat ću maštati.