Promatrao sam te. Nježnu, krhku kako ustaješ. Zasjenila si svaki snop svjetla koji je udarao pokraj tebe. Moje oči bi se kadšto upoznale s tvojima, a ti bi trenuci trajali vječno.Tama tvojih očiju usijavala je svijetlo u svaku stanicu mojega bića. Morao sam ti se nekako odužiti. U tebi sam vidio smisao života i u tebi sam upoznao sebe. Shvatio sam za što živim i za što ću umrijeti, za što vrijedi disati i na što vrijedi čekati. Nadao sam se da ti osjećaš barem upola toliko...

Postupno sam se potpuno odao tvojem utjelovljenju novog svemira. Prepustio sam ti se čitav poput mirisa pokošene trave ili točenog goriva. Kada bi stajala na prstima, dotaknula bi savršenstvo kojeg nisam bio dostojan. Gledavši u pravilne crte tvoga lica, propitkivao sam svrhu svoje egzistencije. Ti si je osjenčala gustim linijama sive olovke dok nisi stvorila crninu...

_______________________________________________

Trebao sam te
ovih dana osjećao sam samo kako tonem
teške vjeđe zaokupile su moje mutne misli
čekao sam te.
Napisao sam ti svoje osjećaje
Duboko u sebi znao sam da sanjaš
Živjela si, a nisi mi dala do znanja
nadao sam se
htio sam čuti tvoj glas u šumu vječnih vjetrova
htio sam vidjeti tvoj obris u dugim, noćnim sjenama.
Tvoje zadnje riječi tekle su mi venama
nisam više mogao.

Oduzeo sam svoj život kako bih ga dao tebi
znao sam da u tvojim rukama više vrijedi
I moje riječi sad su bile prazne
Ti ćeš im dati smisao
One će dobiti tvoju vrijednost
I značiti više od života
Značit će više od mene.

Slušao sam pjesmu u jačini beskrajnog mora.
Nisam bio siguran je li to praznina ili idila cvijeća,
ali sigurno sam osjetio.

Ma gdje je tome smisao, gdje se skrivaju svi odgovori i sve nepoznanice?
Tužno je letjeti zatvorenih krila, a još tužnije uopće se ne vinuti u zrak.
Miriše mi jesen i suze u očima prijašnjeg vremena, a budućnost nema izraza.

Možda je sve puka slučajnost, a možda je sve iluzija neke druge dimenzije.
Možda smo nečije igračke i pokusi za dalje, a možda smo sve što postoji.
Možda naši snovi govore istinu i trebaju pridobiti riječ, a možda su posljedica deformacije.
Možda smo krivo naučeni. Možda volimo biti tužni. I sami.
Možda se zvijezda rasprši i pošalje odgovore na sva neodgovorena pitanja.
Možda smo slučajno postali znatiželjni.
Možda ne bismo trebali brinuti.
Možda je nebo sve što jest.
Možda nas oči varaju.
Možda usne cijeli život šute.
Možda uši uvijek krivo čuju.
Možda ćemo zauvijek nestati.
Možda..

''Teško je objasniti drugima što se sve odvija u tvojoj glavi kada to niti sam ne možeš razumjeti.''

Neumorna kiša udara o tlo bez ičije pozornosti - izuzev moje.
Na trenutke slabi, a zatim ponovno ojača poput krhka tijela koje se provlači kroz život.
Ponekad zapne u paukovu mrežu i pronalazi načine da se što bezbolnije odmota i riješi tereta koji ga koči, a ponekad mu vjetar daje poticaj pomažući mu u kretanju prema naprijed.

''Živjet ću sutra, za godinu ili dvije kada nađem vremena za ono što volim.''

Uvijek nam nešto priječi, a mi i dalje naivno tražimo spas u vremenu.

Sjećat ću se dalekih, visokih, sivih oblaka zasutih nad predivnim, u dubini tihim gradom.
Sjećat ću se osjećaja pripadnosti i jednake vrijednosti koja izvire iz silne različitosti.
Sjećat ću se jedne drugačije dimenzije koja je rijetka, ali postoji.

Sa sobom ću nositi kapljice tuđe kiše koju ću upoznati bolje nego vlastitu.
O njoj ću pisati, maštati, ponovno je viđati.

Sjećat ću se te tuđine koja me očarala već pri prvom koraku u svijet.

Ako misliš da gubim smisao - hajde, hodaj ulicama svoga grada i priznaj mi da si slobodan.