Početak se rađa s nama. Taj čudan mehanizam opkoli nepregledne površine, a divi se zvijezdama. Novo svjetlo, novi putovi. To je život. On samovoljno počinje šarati paletom boja stvarajući milijune umjetničkih izraza, prepuštajući drugima da odaberu njihove tonove. Obdaren inspiracijom, načini različitost u milijunima očiju. One postaju znatiželjne. Isprva skromne, nevine, počinju se umorno otvarati. Udarene ljepotom okoline, primorene su koračati dalje dok traže izgovore da ostanu ovdje. Iza njih niću sjene labirinta koje se vraćaju na već prijeđen put. One postaju jednosmjerna ulica. Odjednom, čudne dimenzije stvarnosti i iluzije stapaju se kako bi načinile smislenu cjelinu i smirile njihove izbezumljene misli. Širom otvore oči. To je svijet. Klupko namotanih priča s različitim temama koje se gomilaju jedna na drugu. Nisu više same. Bezbrižno u svoju knjigu upisuju više imena. Uče osjećati, vežu se.
Međutim, zaboravile su da vječnost ne postoji. Uvijek je iza pukotine prodirala tama koja sada izlazi na vidjelo. Otkrivaju se trule osobnosti obojane debelim slojem fasade veselih boja. Krive riječi, krivo protumačeni pogledi. Iz gomile se čuju jecaji za slobodom, težnje ka zvijezdama. Sebičnost. Progonjeni u razmišljanjima, najbolji oslonac je prozorska daska koja omogućuje stapanje s crnilom noći, s dubinama za koje ne znamo da postoje. Laži. Koliko je bilo potrebno za narušavanje sreće? Je li uopće bilo potrebno? Izgovorene riječi usisane su u vrtlog koji potpuno izobliči namjeru, te ih vraća. Sve je protiv nas. Nitko ne želi biti ovdje. Krivac se traži oko nas, a ne u nama. Pogledi teže k beskraju, ne primjećujući što se događa u neposrednoj blizini. Ljubav je sve rjeđa, a oznake barkodova sve se više obijaju u glavu. Žudi se za opipljivim. Udaljavaju se jedni od drugih. Idila ne postoji. Nikada nije niti postojala, samo je ukrasni papir omotao vidljivo svojim cvjetnim uzorcima. Monotono je živjeti. To ne znači sigurnost. Svi su obilježeni, a izblijedjele riječi na oznakama neprestano se podebljavaju kako bi bile vidljive iz daleka. Postoji nada. Već i njezine čari polako nestaju. Slijedi razočarenje. Zašto si toliko očekivao? Narušava se ravnoteža između realnog i onozemaljskog. Polako se sjaj u očima gasi, a budi se žaljenje za propuštenim i uništenim. Ne mislimo na vrijeme. Tolika se ljepota uzaludno potrošila, a trudila se ostaviti najbolji dojam. Možda je i ljepoti istekao rok trajanja. Sada je prekasno. Pogledima pokušavamo zadržati sliku, ali nam se sve više izmiče. Više vidimo, više čujemo, više osjećamo razapeti između dva svijeta. Usisna snaga onozemaljskog podiže te s tla. Sada si pošao ka zvijezdama. Nisi li to oduvijek htio?
Stopit ćeš se sa beskrajnim zvjezdanim prostranstvom. Svi će ti se diviti i htjeti zauzeti tvoje mjesto. To si oduvijek htio.