Slušao sam pjesmu u jačini beskrajnog mora.
Nisam bio siguran je li to praznina ili idila cvijeća,
ali sigurno sam osjetio.

Ma gdje je tome smisao, gdje se skrivaju svi odgovori i sve nepoznanice?
Tužno je letjeti zatvorenih krila, a još tužnije uopće se ne vinuti u zrak.
Miriše mi jesen i suze u očima prijašnjeg vremena, a budućnost nema izraza.

Možda je sve puka slučajnost, a možda je sve iluzija neke druge dimenzije.
Možda smo nečije igračke i pokusi za dalje, a možda smo sve što postoji.
Možda naši snovi govore istinu i trebaju pridobiti riječ, a možda su posljedica deformacije.
Možda smo krivo naučeni. Možda volimo biti tužni. I sami.
Možda se zvijezda rasprši i pošalje odgovore na sva neodgovorena pitanja.
Možda smo slučajno postali znatiželjni.
Možda ne bismo trebali brinuti.
Možda je nebo sve što jest.
Možda nas oči varaju.
Možda usne cijeli život šute.
Možda uši uvijek krivo čuju.
Možda ćemo zauvijek nestati.
Možda..