Oh the demons come, they can subside.






test
test

04.11.2018
Ovo je neki drugi svijet.
Probudio sam se pomalo teško, bez osjećaja. Kroz prozor je probijala blaga svjetlost oblačnoga dana, s ponekim sunčevim odsjajem. Nisam imao nikakvih obveza. Istuširao sam sloj protekloga dana i odjenuo svježu odjeću planirajući što ću dalje. Posložio sam stvari oko sebe i pripremio se za odlazak u svijet. Odlučio sam se počastiti ukusnom hranom koju obično ne jedem te sam pošao u obližnju trgovinu. Lišće se rušilo o tlo poput kiše, život se skrivao. Vratio sam se, ručao, pospremio suđe i sjeo kako bih razmislio što ću dalje. Razmišljao sam o tome koliko duboko osjećam i mislim, kako imam cijeli svoj svijet bez stanovnika, a beskrajno velik. Činio se i vječnim. Sjetio sam se kako nisam osjetio ugodu već dugo i kako me interakcije prave nervoznim. Osjećam se kao što bi se masno tijelo osjećalo na vlažnom ljetnom danu, ljepljivo iznutra, vlažno, htijući se od samoga sebe odvojiti. Možda bi mi pasao nježan dodir, možda i grub, ali u to nisam bio siguran. Ljut na cigarete i željan življenja, izašao sam ponovno kako bih se osjećao postojnim.
Sjeo sam na klupu ni sa čime okruženu i shvatio sam da ne trpim vlastito prisustvo. Želio sam poći među ljude, ali sakriven. Htio sam poći u neko novo i nepoznato mjesto koje dobro poznajem. Mislio sam da želim izgledati dobro i biti hvaljen, ali nisam za to previše mario. Razmišljao sam o stvarima koje su mi na trenutak zadale glavobolju, ali tek toliko da se osjećam živim. Miris kave iz aparata koji probija na ulice podsjeća me na ono što zaista jest. Hodao sam ulicama. Dalje i dalje, ali blizu.
Ovo je bio neki drugi svijet. A otkada pojmim život, fantazija ne vrijedi.

18.10.2017.
prošla je trajna naglost struje neuspjeha. sada je djelomično mirno, mirno u smanjenim teretima neuspjelih pokušaja. u sivilu mučnih tragova onoga iza, čitam pjesme koje prije nešto vremena tugujući zapisah. (10.-11. mj. 2014)

čuo sam jecaj u nekim tužnim snovima.
snijeg je padao, doticao je toplo tlo
nije se zadržao
nisam mogao odgonetnuti srdžbu u tmurnim očima
i nisam razumio sumnju u beživotnim
usnama
da, bio sam zbunjen u neodlučnom
vremenu i čekao sam sjene svog trenutka.
u tome sam pogriješio.

rađali su se valovi u beskraj, kao i mijene šarenila na
bezvremenskom lišću. ali ne poput mene.
zemlja je postala tamnija, a olujno sunce obasja
proklete ulice neodgojene savjesti.

neopisivo sam pogriješio.
_________________________________

trebao sam te
ovih dana osjećao sam samo kako trunem
teške vjeđe zaokupile su moje mutne misli
čekao sam te
napisao sam svoje osjećaje
duboko u sebi znao sam da sanjaš
živjela si, a nisi mi dala do znanja
nadao sam se
htio sam čuti tvoj glas u šumu ponavljanih riječi
kao i obris tvoj na zamagljenom staklu vozila
bez vlasnika
tvoje zadnje riječi tekle su mojom biti
nisam više mogao.

oduzeo sam svoj život kako bih ga dao tebi
znao sam da u tvojim rukama više vrijedi
i moje riječi sad su bile prazne
ti ćeš im dati smisao
one će poprimiti vrijednost
one će poprimiti tvoju vrijednost
i značit će više od života
značit će više od mene.






21.07.2017.
život boli. suosjećam krvno s onima koji pate. pobjeći nije slabost. svatko je svoja osoba, neotkriven svemir. i onom najbližem. ubija me tuđa bol. ona ne bi smjela biti. volim ranjivost. volim junački život. mrzim nagli kraj.


14.06.2017.
da mi je vječno biti izgubljen u metežu stranosti, u nepoznanstvu dobrog zvuka koji uzvisuje ovaj prokleti, zemljani život. u početku je bilo lako, vijorio je na vjetru, nadajući se prividnome bivstvu. sada je ono jarko, neprozirno i nadasve dominirajuće. uvlači me u se. želim živjeti poput propalih legendi prošloga života kojima se ljudi dive, onim posebnim stvorenjima koji su pretrpjeli previše za sveopću glupost. ceste, prazne i popunjene onim višim i propalim sentimentima gorka ukusa starosti i moderniteta, nisam želio ništa baš ovakvo. koliko generičan može biti jedan dan, a da to ne zaboli. ovdje nije mjesto prosječnim mi česticama izmučenog tijela jer se ono ne prilagođuje. sposobno je primijetiti samo manjkavosti. svojih je svjestan. i gdje su osamdesete ljubavi i rokenrola, nostalgičnih večeri osječkih podrumskih birtija, ljubljenja mladih u zagasitom svjetlu istrošenih uličnih lampi. gdje su oni trenuci vječne mladosti koji su stvorili legende mračnih puteva koje naše doba posuđuje. boli kada neprestano krvariš, a ne umireš.




23.04.2017.
i don't like the world we're in, baby


21.03.2017.
Nisam predvidio ovoliko vremena. I grafiti gada su se već promijenili. A ja isti u beznađu paralelnog svemira koji mi ne da stopiti se s tuđom dušom. a to bih volio najviše. ne mogu se nositi sam kroz moranja i nehtijenja, ali svi gule moje otkrivene madeže. navodno sam dobro. kontroliram bit i to je sva smisao, ali ja u njoj ne moram živjeti. precijenjeno. i zraku se više ne filtriraju smradovi industrijskih dimnjaka i crnih, zagasitih pluća pa polako ubija. pa ti budi dio sunca koje se pretvara kao i one oči u koje si godinama gledao, a sada vidiš stisak dolčevite na uskim vratom, a gledajući osjećaš. je li čar u dimu trave ili sipu piva ili je to iskra prve intime koja je bila glupa i puna strasti. jedno ogledalo me trpi, a bezbroj drugih vraća rane koje nikako da zacijele. ima jedna duša čija kutija jednostavno nije, ali nije jednostavno

04.01.2017.
ono kada je sve neodređeno. i dobro, i loše. mjesecima se vrzmam oko praznine i pokušavam misli posložiti u smisleni tok. u redu, možda bih se napokon trebao pomiriti sa sobom takvim. neodređenim i zamućenim. i pukne te ono zlo, ona tjeskoba i rub smrti jer znaš da ništa ne vrijediš.i čemu onda život kada si lijepo mogao ne biti i uštedjeti boli i tuge. da barem nije toliko teško sve privesti kraju i ugasiti hedonistički nastrojenu žudnju. život je preda mnom. ali kakav? ubijam se i umirem svakim korakom. izrezao bih vanjski sloj kože i iskrvario svu bol samo da mogu početi ispočetka, bez osjećaja. prazan. tako krvav bih hodao lošim uspomenama i obojio ih u crveno. iako je crna moja najdraža. i ne bih imao polemike o svojem značaju jer bih znao da on ne postoji, ne bih znao i nitko ne bi znao. bio bih nitko i samo zadovoljavao svoje žudnje, bez straha od poznanika i prijetećih pogleda jebene vlasti. ponekad te zanimaju neke dosadne i glupe stvari, odnosno nešto što zaokupi pažnju i da predaha od ovih teških, pogubnih, jadnih i smiješnih gluparija nalik nezrelom preseravanju, a eto, upravo one mi ne daju da živim.
volio bih da se mogu naći, izreći, dočarati, dati razumjeti, i to samog sebe. jebe mi se za ljude. oni su tu neki kič baroku pogrešnih i nelogičnih stavova.
daj mi nešto da me odmakne i da mi da pravo da se smijem. u protivnom ću umrijeti.

12.11.2016.
Lišće je lijepo, onako žuto i smeđe, na ulicama, sve dok ga promatraš kroz prljavo staklo gradskoga tramvaja
i ljudi su nekako ljepši kada među nama stoji prepreka koja prenosi samo vizualnu sliku
a nije niti svijet toliko loš kada njime plutaš pasivno
pa gdje je greška?
ovdje; nije svijet ono što promatraš, ni ljudi, lišće - ono je u tebi. nema prozora koji vas dijeli
pritisak koji list podnosi osjeća tvoje srce, i svaki neuzvraćen pozdrav ulazi kroz oči
kiša pere i zrake sunca i poluosušenu odjeću na štrikovima pod prozorom
potom pada na tlo da i njega malo ispere
sve dok ne nađe posljednju stanicu - kanalizaciju
zvanu tvoje srce.

23.11.2016.
blještilo je ono lijepo u sumnjivom ozračju koje nije moglo drugo nego razočarati. kao da me napušta i zadnja duša bivstva, a to stvara nedefiniran pritisak. onako prostrano svijetla polja prilika i mogućnosti zovu i nastavljaju zvati, uvijek prisutna u izblijedjelom spektru hladnih, ponekad toplih boja. i boli. misliš da će noge izdržati toliko koraka koliko je potrebno do ostvarenja nečega o čemu sanjaš, a nekako često odlučuješ zastati kako bi odmorio. ili to dođe spontano. voljeli bismo kada bismo razumjeli razum, nerazumna shvaćanja i razumne odluke, besmislice, smisao, tijelo, razum. upravo tako se čini to čudo u glavi. i van nje. tjelesno se ne možemo zadovoljiti, kako li je tek daleko dubinska ravnoteža svemira. maleni smo i previše je u nama.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.






this design is made by lennon