Ispoljavanje frustracija https://blog.dnevnik.hr/pepepe

nedjelja, 28.03.2010.

Konačno pomak s mrtve točke

Nemam baš vremena za ispoljavanje frustracija, ali pošto nemam ni frustracija, to valjda nije neki problem. Počela sam trčati i to svaki dan po minimalno 5 kilometara. Osjećaj je prejeben! Skužila sam da sam u fantastičnoj formi i da uopće nisam debela. Haha.
Stvarno, trčim bez problema već 6 dana rute koje su u planovima za početnike negdje u jedanaestom, dvanaestom tjednu... i osjećam se skroz ok, prvi dan je malo bolilo, jer sam se ''zaboravila'' istegnuti nakon trčanja, ali sad je sve 5. Vidjet ćemo kako će to sve skupa ispast i koliko će me držati (da, da, znam da sam prije par sekundi zaključila da nisam debela, ali nisam ni mršava a tome ipak težim). Javim se s rezultatima, nadam se uskoro.

Počela sam i učit. Nažalost tu nisam u tako dobroj formi :-) Ali zagrijavam se. Jest da nemam previše vremena do kolokvija, ali iskoristit ću ga najbolje što mogu.

S Manekenom ništa novo. Tj ima svašta, ali ništa što baš ne može pričekati. Ok, možda to da je užasno opsjednut seksom u zadnje vrijeme. To možda jest tipično za muški rod općenito, ali za njega nije. Neka sretnica bi se mogla usrećiti ako pravovremeno uleti u priču. Nadam se da neće.

ponedjeljak, 22.03.2010.

Možda se vrtim u krug, a možda ipak ne

Dugo nisam pisala. Nije mi se dalo. Imala sam dug period super dobrog raspoloženja pa možda zato. Samo u kratkim crtama da prepričam što se događalo... hm, dakle...

Iako je tek započela, a napravila sam nešto što se činilo da će biti gaf godine. Svom voljenom Manekenu pred očima završila sam s drugim. Ne bi ja to bila napravila da:
a) nisam bila prilično pijana,
b) izrazito privlačan dečko (ujedno i igrač jednog sportskog kluba, nećemo imenovati) nije bio prilično zainteresiran.

Pa sam smislila plan u glavi - čekat ću da Maneken ode na wc (koji je bio prilično daleko) i onda se zbarit sa sportašem, završit dok se onaj vrati i mirna Bosna. I bilo bi dobro da se nisam malo zanijela i zaboravila na vrijeme u zagrljaju dotičnog. Maneken se vratio i vidio me u žaru one iste strasti koju već šest mjeseci čuvam samo za njega. My, oh my. Mislila sam da ću se pojest živa kad se otrijeznim. Pogotovo jer sam par minuta nakon toga došla Manekenu i rekla mu: ''E, da se ne znamo, ni cijela momčad ne bi imala izgleda pored tebe'' i polizala ga cijelom linijom od vrata do obraza. Nije se bunio. Sva sreća, to je sve zaboravio. Ili se samo pravi. No dobro.

Čudno je bilo to što sam drugi dan bila taaako dobre volje kako nisam već mjesecima. I dan iza toga. I onaj iza. I već neko vrijeme sam dobre volje, iako sam bila svjesna da sam sa Manekenom vjerojatno sjebala stvar svjetski. Dok mi Ravnoteža nije stavio bubu u uho rekavši: ''A možda baš obrnuto. Možda će bit ljubomoran'' I čini mi se da je tako nekako i ispalo. Postao je toliko bolji prema meni da se to ne da opisat. Prvo me malo zezao za tog tipa, jer je on kao neka faca. A onda se unormalio. Nije otišao na rođendan prijateljici jer smo planirali kino. Zove. Šalje poruke koje potpisuje s 'kiss'. Nema nijedne druge kad sam ja tu, čak ni onih na koje se potajno pali (ili sam ja bar to umislila da se pali). Predivno. Sad samo da ja to ne zeznem i vratim na staro.

Jutros me zorom probudila njegova poruka. Taman sam bila u busu, vraćala se u Zg iz ''svojih krajeva''. I nisam mogla cijeli dan maknut onaj glupavi smješak s lica. Donijela sam mu školjku koju sam našla na plaži neki dan. Rekoh, podsjetila me na tebe. Razveselio se, iskreno. Ne zna on da mene sve podsjeća na njega, čak i ona teletina koju sam imala jučer za ručak - na krajnje nevin način, naravno. No da, naravno, i dalje nema ničeg između nas. Nažalost.

Malo mi je splasnulo raspoloženje. Ne sad dok sam pisala, nego u zadnjih par sati. Možda sam i umorna od cijele noći vožnje, ne znam. Ma ne. Nije samo to. Skužila sam da mi ova radost zadnjih dana nije donijela neki pravi napredak, i dalje ništa ne radim. Imam istu otužnu težinu. Ne učim. Nemam baš ni love. Mda. I dalje sam gdje sam bila, po pitanju svega, samo sam dobrog raspoloženja. I to mi ubija raspoloženje.

Moram počet učit.
Moram počet trčat.
Moram se poć ošišat.
Moram općenito uvest reda u život.

Ali, evo Maneken mi je poslao poruku da planiram neko piće večeras, tako da ništa od učenja, ništa od trčanja, a o ostalome da ne govorimo. Vjerojatno će ić veća ekipa. Krasno. Što će mi oni? U biti, vidjet ćemo. Ako nas bude četvero, znači da mu ne trebaju drugi ljudi. Ako bude više, uvjerit ću se da me samo pravi ljubomornom. Damn, super mi je ova pozitiva! :-)

petak, 12.03.2010.

Oh don't worry 'bout me, it's not like I have feelings or anything..

I dalje blissfully happy. Znam da sam dosadna s ovim. Al ionako me nitko ne čita. :P
Danas sam se opet družila s Manekenom. Dok god budem blokirala osjećaje kao ovih dana, bit će super.

Večeras idem s curama vani. Možda ne baš baš vani, možda se samo napijemo... hehe... Joj, moram prestat pit. I jest. Malo sam se udebljala, vidim... Ali kvragu, dok je širokih tunika i slično, ništa se ne vidi... Od sutra dijeta. Mda. Ovo će biti istina samo ako se večeras ubijem toliko da sutra od mučnine ne budem mogla otvorit usta. U to ime pijemo ;-)

I mom tunelu došao je kraj... možda :-)

Mislim da sam izašla iz krize ovog melankoličnog raspoloženja. O ne, ne, nisam se niti u jednoj točki držala svojih planova. Pao je snijeg, to je ubilo šanse za ikakvu fizičku aktivnost ili light prehranu. Plus, navukla sam se na ove happy houre u pivnicama, pa sad pijem pivu skoro svaki dan. Užas. Održavam nekih 57 kila, što nije dobro, ali nije ni strašno loše, jebiga. Bit će bolje od ponedjeljka.

Ali! Ali, heh, osjećam se puno bolje. Ovo moje izbjegavanje standardne ekipe na račun ostalih ljudi urodilo je plodom. Naime, standardna ekipa mi je opet postala draga. A ovako vesela - i ja ekipi. Uz to, imam i neke nove ljude s kojima sam dovoljno dobra da možemo ić na kave, ručkove i slično. S Frendom sam opet u normali. S Manekenom sam shvatila da nikad neću bit (u vezi, ne u normali), ali ok mi je i ovako, postajemo prijateljski bliski. Večeras smo gledali neki film i jadan mi je od umora spustio glavu u krilo i zaspao. Baš je bilo nekako slatko. Oh, fuck, da sam pila vjerojatno ne bi bila ovako opuštena i šizila bi 'Zaštooo je on stavio glavu u moje krilo???', no sad to stvarno nije bitno. Možda Manekena ubrzo počnem zvati Frend2. Više od toga neće bit vrlo vjerojatno. E da, i vratio mi se jedan jako drag prijatelj s mini godišnjeg pa napokon imam svoju ravnotežu :-) Da, nek se on zove Ravnoteža. Haha. Stvarno pretjerujem s ovim nicknameovima. A ovaj njemu stvarno paše. Totalna je suprotnost svima 'mojima', pa mi baš dobro dođe.

I tako. Još ne učim. A stvarno je krajnje vrijeme da počnem. Uf... No nećemo o tome. Idući tjedan idem doma i jaaaako se veselim mami, tati i sestrama. Nije pametno (trebala bih kao učit), ali mislim da će to biti šlag na torti mog povratka među žive :-)

nedjelja, 07.03.2010.

Red, rad i disciplina

Danas sam se nakon nekog vremena družila sa starom prijateljicom. Razgovori s njom su nekako misaoni, filozofski... i uvijek su ostavljali efekt prosvjetljenja. Da ne ulazim u detalje, jedna stvar me zaintrigirala. Rekla mi je da se iznenadila koliko sam smirena. Zanimljivo, ha? Ja sam uvijek bila sve samo ne smirena. Ali eto, možda se ljudi ipak mijenjaju.

Možda i jesam smirena. Kad malo pogledam svoj život, izgleda prilično dobro. Volim svoj faks i odlično mi ide, a uz to daje osjećaj intelektualne superiornosti i vrlo vjerojatno lijepu budućnost. Imam super ekipu, u kojoj su najpopularniji ljudi iz nekih naših krugova, svi su mladi, lijepi, relativno dobrostojeći. Zabavno nam je, puno izlazimo, putujemo zajedno, često odemo u kino, kazalište ili tako nešto. Imam supernormalnu i funkcionalnu obitelj. Zdrava sam. Ne radim bog zna što u životu, samo - uživam.

Da, tako to nekako izvana izgleda. Samo što nisam (svjesna sam koliko će ovo otrcano zvučati)... ispunjena. Osjećam kao da mi vrijeme samo prolazi i prolazi, a ja stojim na mjestu. Nešto se stalno događa, ali ja kao da ne sudjelujem potpuno u zbivanjima. Baš tako - moj život mi se događa. Nemam kontrolu. Ili nešto drugo. Ne znam. Jednostavno mi fali da se dogodi i unutarnji 'klik'. Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji put bila stvarno smirena i sretna. I pao mi je na pamet onaj period od prije 3-4 mjeseca kad sam se bila navukla na fitness, teretanu, zdravu prehranu, kad nisam izlazila, kad sam dosta učila i da, kad nisam pušila. Sad usporedimo:

---stanje danas--- izlasci bar 3 puta tjedno, neprestane kave, kino, karaoke, ljubakanje s nasumičnim tipovima, spavanje do iza podne, jedina hrana su mi čips i kokice, ali minimalno kutija cigareta dnevno vrlo dobro pokriva tu prazninu...
---s druge strane--- vježbanje desetak sati tjedno, neimanje vremena za kave, a ni kino (uvijek se poklapalo sa power yogom), tuširanje oko 10 i po navečer, zatim ispijanje čaja dok čitam novosti u fitness svijetu, pa spavanje... izlazila skoro da i nisam... više mi je godio zeleni čaj nego jeger... tipove primijećivala nisam... dobro, osim Manekena... cigarete mi nisu falile, zapravo pušači su mi smrdili, zgražala sam se kako sam ikad mogla pušit i uživala u mirisu parfema na svojoj koži. Jer sam ga napokon osjetila onako kako ga je njegov tvorac zamislio.

Ali bilo mi je bolje. Eh, da mi je vratit taj osjećaj... Well, mogu pokušati... Uvijek se može pokušati. Ono što mi zapravo fali je osjećaj da ja upravljam svojim životom. Od sutra ću pokušati to vratiti. Ne mislim da ću uspjeti iz prve (iako se nadam)... ali gdje ću završiti ako prestanem pokušavati. Zato sutra fizička aktivnost, uravnotežena prehrana, nepušenje i tako to. I rano u krevet. U svakom slučaju ranije nego danas.

subota, 06.03.2010.

Ajme, ne opet!

Sinoć sam opet malo više popila. U principu mi je bilo dobro, osim dvije iznimke. Prvo, previše sam pričala. Mrzim kad sam pijana i blebećem bez razmišljanja je li nešto pametno reći ili ne. Jer najčešće nije. A ja to svejedno kažem. Drugo, ''zabrijala'' sam s nekim tipom. Uopće se ne sjećam kako je izgledao, a kamoli kako se zove. Ako mogu nešto reći u svoju obranu, uhvatio me na prepad. Nisam se baš snašla. Onda me pitao fejs, što je mene zgrozilo, pa sam pobjegla. Ajme fuj, gadim se sama sebi. Mrzim kad to radim. Iako mi ponekad fali to ludo ponašanje, ipak mislim da sam poprilično iznad toga. Tj. da sam daleko odmakla, da sam sad zrelija. Uglavnom, fuj. Fuj.

Falio mi je Maneken. Iako to nešto između nas i nije bog zna što, navukla sam se na to. Falilo mi je da mi poznata ruka prijeđe preko leđa, a mene prođu ugodni trnci. Da mi se nasmiješi. Da me zagrli, da zaplešemo. Ukratko, da mi baci kost i nakratko me učini sretnom. Baš mi je inteligencija (kad je on u pitanju) na razini kućnog ljubimca. Očajnički mi treba spas iz ove situacije, a ne znam od koga ili čega da ga zatražim. Aah, ništa, idem u krevet malo čitat neki SF roman. To me čini sretnom. Heh. Svašta.

petak, 05.03.2010.

Sunce - to sam ja

Ja sam sebi najveći izvor radosti (i žalosti ali o tom nekom drugom zgodom). Danas sam se na faksu na čak dva sata pokazala spretnom i inteligentnom :-P
Inače stvarno nemam volje pravit se pametna, ali danas mi se dalo i baš je dobro ispalo. Ego boost! I onda sam si da se nagradim kupila dva lakića, jedan pastelno rozi, jedan nebeskoplavi, za svaki sat po jedan. I sad sam sva sretna, ne treba mi ni Maneken ni nitko drugi. Ponekad mi fali onaj srednjoškolski osjećaj da sam najpametnija na svijetu. Danas sam ga ponovno nakratko imala, hehe... Da, definitivno počinjem učit, možda sutra (zašto čekati ponedjeljak?) jer me ljubav prema ovome što studiram ispunjava, pa zaboravim na neke druge 'praznine'.

Ok, ovo je zvučalo totalno bolesno, ali koga briga? :-))) Bliže se kolokviji i planiram ih rasturit!

When I get sad, I stop being sad and be awesome instead

Da, da. Jadikovke nigdje ne vode, iako im ponekad ne uspijem pobjeći.
Jučer sam opet bila sa Stipom na piću, ovaj put nasamo. Stvarno je super osoba. Malo me zapekla savjest jer znam da ga iskorištavam i da zapravo nemam namjere bit s njim u nekim prijateljskim odnosima ništa više nego sam sad. Ali jebiga, što se tu može.

Danas idem s Frendom na koncert, možda nam se još netko pridruži, ali najvjerojatnije ne. Lijepo malo za promjenu. Iako... Zauzeti me obavijestio da će i on ić, i to ne s curom nego s muškom ekipom. Dovoljan razlog da su se u mojoj ludoj glavi svakakve misli stvorile... No dobro, brzo sam ih izbacila, nema smisla vraćat se u prapovijest :-)

I tako, kad malo razmislim, život je zapravo super i najčešće se nerviram nizašto. Jedino što malo šteka je ona već spomenuta tjelesna kondicija, (ne)učenje i pare koje prebrzo trošim, a da ni sama ne znam na što. Ali to ćemo sve sredit. Kad tad. A možda već od ponedjeljka.

četvrtak, 04.03.2010.

Rezime

Ok ispalo. Takav je bio raspored sjedenja, a iza kina nismo nigdje išli pa je moj Maneken ostao u sigurnim ručicima - mojim vlastitim. U biti me nije nitko ni ugrožavao, osim eventualno ove jedne nove cure, koja nije naša prijateljica, nego prijateljica naše prijateljice (uf takve mi uvijek idu na živce, koliko jadan moraš bit da se trpaš tuđoj ekipi?). Ali jedno nije znala dotična - queen bee can never be defeated by simple wannabe. Ili sam zasad imala sreće...

Malo sam pokisla na povratku pa se bojim da će mi se prehlada vratit. A to nipošto nije poželjno. Moj plan fizičkog usavršavanja ne smije više biti odgađan. Do ljeta sam imala namjeru izgubit 3-4 kile i konačno biti - ne ok, ne normalna - nego baš mršava... ali kad malo bolje razmislim, moj život nije ljeti, kad sam doma. Moj život je već neko vrijeme onih deset ne tako lijepih mjeseci ovdje u Zagrebu. I upravo zato ovaj plan ne smije više biti odgađan. Stoga, kiše - prestanite već jednom!

Jedva čekam svoj prvi jogging nakon, hm, 3 mjeseca?

srijeda, 03.03.2010.

Kompleksi u akciji

Uzrujana sam. Prolazi me prehlada pa mi mozak opet radi sto na sat. Idem večeras u kino s ovom nekom ekipom, trebalo je bit nas par, ali ispalo nas je malo više, što meni baš i ne odgovara. Naime, broj se nikad ne povećava u korist muškaraca. I eto sad ispada da idu Frend, Maneken i nas pet cura, a nekako mi se čini da je Manekenu bilo tko draži od mene i zato bi bilo bolje da nas je što manje. A što ću ja kad skoro sve izgledaju deset puta bolje od mene, vjerojatno bi se na njegovom mjestu ponijela isto. Osim što ne bi sebi ranije ulijevala tolike lažne nade, ali u tome je valjda jedna od razlika između mene i njega.

Baš sam sebi bljak ovih dana. Uz standardne nedostatke, sad imam još i glas muškarca i šmrcavost dojenčeta. I stvarno, stvarno nisam raspoložena. Ali nekako ipak ne mogu odbiti poziv i propustiti da ga imam na oku. Pa makar to bilo mučenje. U biti, sad se samo treba pripremit na to što me čeka pa će mi možda manje smetati. Pa da.

Jedva čekam da mi se zdravlje u potpunosti vrati pa ću onda malo poraditi na svemu. Prvo na psihi, onda na tijelu. Dakle, moram se riješiti ovog parazita u svojoj glavi (odbijam reć srcu jer ovo što osjećam prema njemu je prije ludost nego simpatija). Kako? Ne znam. Možda pokušati upoznati nekog novog. Ili se malo vratit starim prijateljima. Ili čak krenuti potpuno zaobilaznim putem bez muškaraca i uhvatit se knjige, bilo bi pametno. Na tijelu već znam kako poradit. Prvim prilivom novca opet krenuti u neki fitness centar. Minimizirati prehranu. Ić pješke gdje god i kad god situacija to dopušta. Možda trčati tu i tamo. Tako nekako.

I da, naravno - ne dopustiti da zbog lijenosti budem nenašminkana, loše odjevena ili neoprane kose. Tih par minuta dnevno ne košta me puno, a čini razliku. Ne baš neku razliku u smislu da budem kao ove cure kojima će me večeras Maneken rado zamijeniti, ali... ma što ja znam. Ne da mi se tješiti se kad ni sama u to ne vjerujem.

utorak, 02.03.2010.

Ništa nova, ništa nova...

Malo me uhvatila neka prehlada. Tj malo me puno uhvatila prehlada. Tako da ovih dana vegetiram, ležim i pijem čaj veći dio dana. Idem na faks ali me ne diraju puno okolna zbivanja, previše sam zaokupljena ispuhivanjem nosa.

Samo bi spomenula da sam i dalje super sa Stipom, usprkos svojoj ekipici. Stipe me kuži, čak i ovo za Manekena je nekako primijetio. Ah jebiga. Bar je koristan jer ga stalno podjebava, pa je moje lijepo tašto malko iznervirano svime. Al neka mu... Nisam sigurna gdje ova moja igra toplo-hladno vodi, jer ako stvarno imam šansi s Manekenom ovo ga može samo zbunit. Ako nemam (a mislim da je to izglednija opcija) onda super, bar djelujem totalno nezainteresirano.

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (9)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (11)
Veljača 2010 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Kad izrazito temperamentna osoba odluči malo smanjit svoj doživljaj okoline

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr