u oblaku dima...

Večeras, još dok traje današnji dan, posvetit ću riječi onome što je danas glavna misao mnogih ljudi, a to je sjećanje na naš Vukovar, 16 godina prije...
Gledala sam dnevnik sa tolikom tugom, suze su mi navirale na oči gledajući sve te ljude koji dan danas pate, oplakuju svoje izgubljene i psuju nepravdu koja je okaljala nedužne.

Sjećam se i ja... Imala sam samo 5 godina... Rat je bio nešto što onda nisam razumjela, nisam shvaćala zašto se dešavaju određene stvari, samo sam znala da nas sa Srbima nija povezivala ljubav nego nešto potpuno suprotno, mržnja... Za mene je to trajalo kratko, na sreću, jer se ne sjećam svega, ali neke stvari su doživotno urezane u sjećanje. Sjećam se toga dana, kao da je bilo jučer. Bili smo u podrumu, cijela obitelj. Znam da je radio bio upaljen, moji su vjerojatno slušali vijesti.... i onda, samo odjednom, zemlja se zatresla, a vani je zagrmjelo. Tata je bio toliko hrabar da je otovorio vrata i izašao van, a kad nas je sve pozvao da izađem, pogledi su nam svima bili upereni u ogromnu gljivu od dima koja se nadvila nad šumom, udaljenoj par km od naše kuće. To je Barutana eksplodirala (skladište oružja). Srpske snage su iz zraka napale to područje i digle u zrak sve što se nalazilo pod njima. Jedan trenutak, jedna slika, i doživotno urezani osjećaj... Nešto što dijete od 5 godina ne može shvatiti, a opet zna da znači opasnost. Živjeti u ratu je grozna stvar, nešto što ne želim nikome, a na žalost, još uvijek u svijetu ima nemirnih područja, još uvijek ima ljudi koji ne znaju što je čisto nebo, što je mirisno jutro, koji ne znaju što je miran san...
A tu, gdje smo sada mi, danas smo suzama i molitvama poželjeli samo jednu stvar – mir. Danas smo se mislima vratili u dane kada je prevladavala buka tenkova, kad su sirene širile svoje zvuke, kad su vojnici stupali ulicama grada...
Mnogi gradovi su obnovljeni, kao da rata nikada nije ni bilo... A Vukovar još uvijek radi svoje korake za bolje sutra. To je grad koji će nas uvijek rasplakati, koji će nas podsjetiti da je bilo teško, ali i da smo bili snažni i vratili ono što nam pripada.
Gledam sve te slike na TV-u, slušam priče ljudi koji žive tamo i onih koji će živjeti i pomislim hoće li se ikada to vratiti na staro, kako je nekada bilo...
Koliko god ljudi vjerovali u to i imali nade, uvijek će se vratiti taj osjećaj, bol i strahopoštovanje, uvijek će biti suza i molitvi, usamljenih očiju i raširenih ruku.
Lampaši i svijeće uvijek će ispisati istu rečenicu – Vukovar, doživotni ožiljak naše Hrvatske...