u oblaku dima...

I'm back.
Doma je bilo ok, nisam se uspjela vidjeti sa svim ljudima koje sam imala u planu, ali sam srela one najdraže i to je najbitnije. Vrijeme mi je proletilo kao munja, 4 dana, a kao da je bio dan i pol. Dugo me nije bilo doma pa sam se već i zaželjela izlaska sa svojom ekipicom, stvarno su mi falili neki ljudi, ali jaaaakooooo. Prvo sam sa svojim curama zadovoljila želudac porcijom prženih liganja u pizzeriji gdje nas već konobari znaju, jer smo tamo, onak, STALNO, ček više ne moramo ni reć što ćemo naručit, sve već znaju. A kasnije smo svi zajedno, cijela ekipa, i mi i dečki, potrošili te silne kalorije satima i satima plesanja i glupiranja. Dobar stari hrvatski rock je napravio svoje, ljudi su bili raspoloženi i to je bilo to. Samo što su mnogi već oko 2 ujutro negdje isparili... Wtf? Zašto je tako prazno? Ali bolio nas je đon, među zadnjima smo otišli s podija, a ja sva mokra, a kosa raščupana, a grlo suho, žedna... A ni kap pive, ( neki su se čudili tome, mislim, nisam alkoholičar... ne uopće ) samo coca-cola i bilo je dovoljno, samo da je moja ekipa tu i sve je za 5. I dobro da nisam ništa pila jer je grad bio pun murje, to nije bilo normalno. Bili smo naravno do kraja, a poslije fajrunta smo svi opet ogladnili pa smo se nakupovali sendviča, čipsa i čokoladica i opet žderali i žderali. Frendica mi je uvalila bananka prije ulaza u trgovinu pa sam bila uvjerena da će pištati ono s ranje na izlazu, pa sam bila prisiljena pojesti ga unutra i ostaviti papirić tamo. Fino smo papali čips, tortilje, netko sendwiche i bili sretni k'o mala djeca. Smjestili smo se kod stare srednje škole i na stolu za stolni tenis igrali "Leti, leti". Na putu do naših nabrijanih limuzina smo razmišljali kako izvesti da nas ne zaustavi murja koja je stajala na raskrižju i zaustavljala sve žive, dobro da još i bogce pješake nisu zaustavljali da vide kako stoje s ravnotežom. Još su mi moji manijaci htjeli navinut neke cajke do daske kad smo vozili pored njih, a auto pun opet... mamlazi jedni ... ali nisu me zaustavili hehehe. Sve u svemu, jedno lijepo vrijeme provedeno sa svojim najdražima... Jedino što me malo rastužilo je to što cure misle da se fiksam jer sam se naglo promijenila, izbijam neke šale koje nitko ne kuži, i misle da se udaljavam od njih jer često u zadnje vrijeme ostajem u Zg-u. Vidim po pogledima nekih da nešto ne štima, kao da ih živciram ili nešto. Ja samo radim ono što meni odgovara, nemam nikakve predrasude prema nikome pa zato bih voljela da i one prihvate moje odluke s radošću jer se stvarno i ja bolje osjećam tako. Vidjet ćemo...

Nego... ono o čemu razmišljam već neko vrijeme je: koliko je pametno sa prijateljem započinjati nešto bliže, dublje, nešto kao vezu? Naime, imam frenda s kojim se super slažem, predobar je dečko, pametan ( ferovac ), sladak, zna se zabavljat i uživat u životu, pažljiv i predobar prema svojim prijateljima, on je sve što bi svaka cura mogla poželjeti. Znamo se svega dvije godine i u roku od nekoliko mjeseci mi smo se toliko zbližili, postali smo super frendovi, u istoj smo ekipi, non-stop meljemo preko icq-a, idemo u menzu nekada zajedno, ono, frendovi smo totalno zakon. Ali onda ide ono pitanje – Postoje li muško ženska prijateljstva, ili stvarno jedna strana uvijek želi nešto više? Jer vidim ja, a i cure su primjetile da se rado druži samnom, često me spominje i tako to. On mi je sam rekao da nema baš puno ženskih prijateljica jer ne može sa svim curama razgovarati tako kao samnom, da ima osjećaj da mi može reć sve. Tako i ja imam osjećaj za njega, stvano imam povjerenja u tog čovjeka. I onda si malo razmišljam... ja za dečka želim osobu koja će me nadopunjavati, koja će me razumjeti, koja će me motivirati, zbog koje ću se osjećati da mogu sve... dobro, gotovo sve. A od svih osoba koje poznam najviše toga što sam sad nabrojila ima uspravo on... Ali, o njemu na taj način nisam još razmišljala... I sad... što učiniti? Je li pametno započinjati nešto dublje, jer me strah da se onda naš odnos ne naruši, a to bi bila šteta do zla boga. Velim, kad o njemu nisam još razmišljala na taj način, kao o potencijalnom dečku, iako bih lagala kad bih rekla da je ta mogućnost nemoguća. Cure mi vele da zašto ne pokušamo ako on stvarno pokaže da mu je stalno do mene na neki drugačiji način, i kad već ima takvo djelovanje na mene... I o tome sam razmišljala... Možda meni samo malo treba da vidim neke stvari, da u njemu vidim još nešto, osobu koja je drugi dio mene... Odlučila sam dati vremenu i sudbini da učini kako treba biti. Vrijeme će pokazati da li bi trebali mi biti par ili ne, da li on stvarno mene smatra odgovarajućom osobom i to sve. Oboje volimo bit u međusobnom društvu, volimo slične stvari, oboje volimo u životu uzeti ono što nam se pruža. Jedino što je mlađi od mene, ali to nema nikakve veze, jer se razlika uopće ne primjeti, to mi ni nije bitno jer je zreliji od većine mojih vršnjaka koje ja poznajem. Ah ne znam... Velim, pustit ću da sve ide normalno kao i do sad, a vrijeme će onda pokazati. ( tek sam sad svjesna da on ponekad radi neke stvari samo zato da mi udovolji, ništa mu nije teško... što ako se ja njemu stvarno sviđam onako? )
Jedva čekam da vidm što ćete mi reći, treba mi bilo kakav savjet, mišljenje, bilo što...
Za sada ostavljam sve da ide svojim tokom, a onda ćemo vidjeti, da li će se u meni probuditi nešto dublje ili ćemo i dalje ostati samo ovako dobri, dobri prijatelji....