u oblaku dima...

Kad bi svijet znao kakv filing mene svaki dan obavija, prozvao bi me najjadnijim bićem na svijetu. Nema gorega nego kada te osjećaj bezvoljnosti preokupira, bez nekoga razloga... a razloga više niti nema, jer je to jednostavno postala navika, to je postalo moj život. Više ne mogu niti opisati neki drugi osjećaj jer gubim bilo kakav senzor za išta drugo.
Ljeto je prošlo da nisam ni osjetila to, vrijeme je preletilo pored mene, a ja imam osjećaj da ništa pametno nisam učinila, niti za sebe niti za drugoga. Pa j....mu sve, ove biljke u maminom vrtu žive bolje od mene, one su barem to-ŽIVE!!
Danas sam jedva uspjela ustati iz kreveta, i to samo zato jer me stari istjerao iz njega van... Milijun puta sam poželjela da sam sama doma, da nema nikoga, samo mrak u sobi i ja... totalno nisam imala volje izlaziti iz kreveta,a bome niti jedan mišić u tijelu to očito nije htio. Ali kao za inat, i mamica i tatica su na godišnjem, ne mogu ležati cijeli dan, ispadam najveća ljenčina na svijetu...a i malo sam si uspjela dokazati da ipak nemogu živjeti tako, moram se trgnuti za svoje dobro. Tako da sam ipak ustala u 13 h i počela se koliko-toliko ponašati normalno.
Mrzim ovo što se događa i to kako totalno glupe stvari koje nastaju samo mojom krivicom utječu na mene. I mrzim što mi uvijek treba malo da se trgnem, ali nikako da dođe taj poticaj.
Imam osjećaj da sam potratila vrijeme na ne znam što,a mogla sam učiniti nešto pametno za sebe. Ali kad.... teško je koncentrirati se kad te nešto tišti, kad ti depresija ne daje nikakav razlog, kad ne možeš koliko se god trudio naći srž tog tupog osjećaja... Znam da mi treba stručna pomoć, to već duže vrijeme tulim sebi u glavu, ali ipak, strah me priznati to...
Često se sjetim dana kad sam bila klinka, kad su mi dani bili tako lijepi, kad sam bila sretna zbog sitnica, kad mi ništa nije bilo teško. Onda mi se samo smrkne pred očima jer shvatim da sam tada živjela u lažnom svijetu, jer sam vjerovala kako je život lijep, kako postoje bajke, kako su ljudi dobri, imala sam nevjerojatnu vjeru u ljude... Sve je to bila samo lažna slika života, jer tada nisam imala nikakvog iskustva, nikakvu priliku da okusim pravi, sirovi život.
Sve u biti ovisi o tome kako se postaviš prema svemu. Ništa ne uzimat zdravo za gotovo!
Teško je ovako živjeti. Mislim, pomiriš se nakon nekog vremena s tim, jer to je ipak tvoj život, ali najteže u svemu tome je truditi se biti sretan ako to nisi... To toliko energije uzima, a na kraju se opet ubrzo vratiš na staro. Voljela bih da se vrijeme zamrzne na barem godinu dana, da si sredim misli, da se pomirim sama sa sobom, da se počnem ponašati kao odrasla osoba, iako stalno govorim kako želim u duši ostati dijete ( to svi vjerojatno žele ). Sad su mi ispiti za vratom, imala sam cijalo ljeto, a ja nisam uspjela smognuti snage da barem jedan ispit naučim kako treba. Nadam se da neću zbog svoje gluposti pasti godinu i da ću uz nekakvo čudo upisati tu je..nu 3.godinu.
Još malo pa mi je i rođendan, uopće me ne veseli, taj dan mi postaje jedan od omraženijih. ( jesam li spomenula da su mi badnjak i Božić najgora razdoblja u godini? Eto, sad se i to zna...) Nemam nikakvih želja za rođendan jer ne vjerujem u želje, u njihovo ostvarenje... Zec je cijelo vrijeme u šeširu, ne postoje čuda! Sve je stvar toga kako si ljudi što definiraju, i kako vjeruju. Ja znam da ja ne vjerujem, iako ne poričem da jednom jesam vjerovala.
Sjetila sam se one, da je soba odraz tebe. Baš si razmišljam kako ću jedan zid okrečiti u crno, e tada će moja soba biti odraz mene, i neće više biti zavaravanja. Moje utočište...
Mrzim svoje stanje. Trenutno mrzim svoj život.
Definirano kao: "Nezadovoljstvo vlastitm životom."
Kako sam postala tako ogorčena osoba??