PureDanceEnergy

čemu ovaj izljev ljubavi?
a imali smo buran početak vikenda i lijep ostatak i ne mogu odoljeti da mu ne posvetim ovaj post...



počela sam pisati ovaj post, pisala sam sve po redu, sve što se događalo u petak i kako sam se osjećala, i shvatila da će to biti beskrajno dug post, a da sam se ja već olakšala pišući ga, pa sam ga obrisala i krenula pisati ovu, kraću verziju... (iako nije baš kratka ni ovako)

u petak ujutro, malo prije 10, dok sam bila na faksu, zvao me brat, uplakan i dao mi razrednicu koja je samo rekla da je povrijedio glavu i da su pozvali hitnu i da će mi se još javiti... tresla sam se cijelo vrijeme i bila prestrašena...
malo kasnije, zvoni opet, hitna ga vodi u klaićevu, ona ide za njima, izgleda da je samo malo razderana glava, zašit će ga, poslikati i sve će biti ok.
kasnije zovem ja njega, zvuči smireno, kažem ,javi mi malo prije nego budeš gotov,dolazim po tebe i vodim te u menzu na ručak, meni su predavanja gotova u podne, ali ako treba, otići ću ranije...
bitno da nije strašno...
zvoni u pol12, ionako se ne mogu na matematici skoncentrirat, i odlazim po njega...
dođem u klaićevu, on priča s pedijatricom, ja s razrednicom...
tada mi je tek rekla što je bilo, on nje pao ili se tukao ili nešto... on se jednostavno srušio. skupljao je stvari poslije sata i samo se srušio i lupio iza glavom o stol... kaže da mu se samo zacrnilo i razmišljao je o ničem posebno, nije bi osvjestan d aje u školi, onda je otvorio oči i skužio d asu svi oko njega i prvo se zbunio pa shvatio da je na podu u školi i da mu krv teče iza...
kad dolazi k nama pedijatrica, kaže mi: čini se da već mjesec dva mu se zna dogoditi da mu se suzi skroz vidno polje i zaboli ga glava, a nije nikome rekao, moramo stoga provjeriti neke stvari...
odlazi, zove neke doktore i gura ga u hosipitalizaciju sljedeći tjedan, meni u ruke daju 10ak papira i govore mi kojim redoslijedom idem u koje prostorije po kakve pretrage...
zbunjena sam i prestrašena, nemam ni 19, kako ću ja sve to sama,?... on je bio najhrabriji, tješio me cijelo vrijeme, a i razrednica nas je čekala dok smo mi išli po bolnici davat krv, urin, kod okulista, na eeg... sve
jedva smo ju potjerali doma, već joj je propalo pola vikenda...
čekali smo u bolnici do malo prije 3, u međuvremenu se i mama javila, tako se prepala kad je saznala, odmah krenula doma (bila je na poslovnom putu)
a mi smo sjedili i čekali... čini se da je sve ok, ali do utorka nema mrdanja, odmara i u utorak dolazi na te neke preglede...
najela sam ga na putu doma u pekarama , došli doma tek oko pola5 i tek onda sam odahnula... zvali mama i tata, dolaze doma, sad mi je lakše..

on je bio najhrabriji u svemu, ja sam se tresla, osjećala pritisak i bilo me tako strah, na rubu suza cijeli dan, a on hrabro: ne brini petra, sve je ok, pa vidiš da je sve dobro, daj mi rađe kupi nešto za jest : )
sunce sekino!
13 godina, 7. razred, moj često naporni brat, koji mi tooliko znači a rijetko mu to govorim...


zato smo proveli lijepi vikend, čini se da je sve ok. jučer smo se družili ,pričali, skupa kreirali u photoshopu nekakva odijela za likove u nekoj igrici, ni sama ne znam što. mama i tata nam kupovali slatkiše i slične gluposti, baš uživamo :)
i eto, da slučajno ne zaboravim, na ovaj blog stavljam uspomenu i podsjetnik: