četvrtak, 19.01.2006.

zbrka...

S obećanjima oprezno…
… jer želiš li da te drugi poštuju, obećanja moraš ispuniti.


a istina je. toliko puta netko kaže 'obećajem' i onda sve padne u vodu...zar ne?
a ne mogu ni ja reći da nikad nisam obećala, a ne ispunila.
zato se sve češće trudim reći 'potrudit ću se', umjesto 'obećajem' ...jer onda nisam nikome ništa skrivila ako ne uspije.
brat i ja tako često pokušavamo iz mame izvući obećajem, da bi poslije mogli prigovarati ako ne ispuni (a često ne ispuni). onda ona svaki put kaže da neće biše ništa obećavat...a nama opet uspije izvući iz nje tu magičnu riječ.
i onda opet ispadne istina ona: 'obećanje, ludom radovanje'
a tako to ide.
ja se recimo uvijek nadam.
to je već tako prokleto, nikako se riješiti nade.
i kad na glas govorim da sam od nečega odustala, da je nešto propalo, da je nešto nemoguće, ja se glupača u sebi još uvijek nadam...
to nije normalno, a ne znam uopće koliko je dobro.
dobro je jer sam obično optimistična, i gledam na punu polovicu čaše,
ali s druge strane, na glas pokušavam samu sebe uvjeriti da je nešto uzaludno i ne ide mi.
uvijek u meni titra još ono malo nade... a zašto??
ne znam.
onda razočaranje biva sve veće i veće ako nešto padne u vodu...
onda to boli jako. znam onu:
'nada je zadnje što napuštamo na ovom svijetu'

i to je krasno, ili barem tako zvuči, i istina je da bi stvari izgledale crno kad en bi tako bilo,
ali ta nada nekad stvarno iscrpi...
a kako tek voolim iznenađenja!
i tako ja završim nadajući se iznenađenju?!
zar nebi iznenađenja trebala biti iznenadna, helou, isn't that the point?!?
ma neee, ja praktički maštam o tome kako bi bilo krasno da netko napravi ovo, netko ono, kako bi bilo lijepo da me netko iznenadi, da se netko promjeni, da se netko predomisli...
i tako bude i sa roditeljima, i sa prijateljima, i sa ljubavima.
i ja se nadam...maštam o iznenađenju...
nije li to blesavo?
znam da je blesavo, ali ne mogu si pomoći, lijepo je nadati se na kraju krajeva.
i mogu se prestati nadati da ću se ikada prestati nadati.
(kako sam samo uspjela koncipirati ovu rečenicu, nije mi jasno)
ajme, koliko sam ja zbrkanih misli uspjela u ovaj post ugurati...
i da znam, blesava sam,

ali stoji i ona:
jedino u što se možeš pouzdati na ovom svijetu je promjena

a sad mi je pala na pamet i ona druga (koja bi mi sad jako dobro došla):
ljubav dođe onda kada joj se najmanje nadaš
NADAM SE samo na kraju, da ste vi uspijeli barem dio ovoga shvatiti...
17:52 - Komentari (36) - Isprintaj

<< Arhiva >>