Pretraživajuć web-prostor što radi vlastitog informiranja što radi pronalaženja teme o kojoj bih pisala, sretala sam potencijalne motivacije. Kosovo i posljedice - osim što su drugi prije mene rekli dovoljno, i same snimke govore puno bez da se kaže i jedna jedina riječ. Onda, slučaj Ivanišević - zašto se tuđi privatni životi (češće njihova tamnija nego svijetlija strana) tako rado i lako prodaju? Mogu tek kratko ponoviti da u preljubu ne vidim ništa lijepo, ali nešto najljigavije u cijeloj toj priči mi je pratiti nekoga i viriti u njegov život čučeći u tamo nekom prikrajku ili sjeni i onda kao vrhunac "okinuti" prekidačem da bi prodao to što kao cijeli svijet treba vidjeti. Nije mi jasno kako se netko takav sam sa sobom budi svakoga jutra.

I tako, u potrazi našla sam si nešto. Nešto lijepo, nježno, "prosječno", a opet puno iznad prosjeka. Ni ja ne pišem prečesto, ali Demjan definitivno piše prerijetko.

Bila sam već jednom pisala o relativnosti riječi "prosječan", no svaki me put ta tema ponovo ponese. Biti prosječan onako genaralno zvuči dosta bez veze. Nešto kao - stopiti se u masi, biti nevidljiv, nebitan, običan, neposeban. Suprotno tome, mislim da se ta "prosječnost", bez obzira kako se vanjskome svijetu (koji zna biti jako površan) činilo, u nama samima može vinuti daleko u iznadprosječnost. Ili u onom drugom smjeru - u ispodprosječnost.

U ovom zadnjem slučaju riječ je u situacijama kada sami sebe ne uspijemo vidjeti kao osobu koja vrijedi nego smo skloni pesimističkom stavu, stajanju na mjestu, samosažaljenju, kukanju za prošlim vremenima zaboravljajući da se veliki dio onoga dobroga događa upravo u nama samima i to baš onda kada to želimo i kada tako sami izaberemo.

S druge strane, nekome (onome prije spomenutome - koji gleda poopćenim očima uopće se ne trudeći dublje proniknuti) neki "sasvim običan" život može izgledati uštogljen, dosadan i tako nezanimljiv, dok se ta osoba istovremeno može osjećati ispunjeno, sretno i nimalo nevrijedno u svome kutku svemira.

Tako bi primjerice vrlo vjerojatno moj život netko tko pojma nema mogao okarakterizirati kao prosječan i običan. Raditi među papirima, tipkati nešto na računalu, sjediti "od - do" znači biti samo jedan od sile administracije gospodarstva, bankarstva, državnih službi ili uprava svih vrsta. Zapravo to znači biti jedan od onih kojih "ima ko mrava". A kako bi takav jedan mrav mogao biti prepoznatljiv?

Onda, tu je brak. Sve češće spominjan kao nešto dosadno, nešto u čemu se ništa vrijedno pažnje ne događa, nešto u čemu je stavljena točka na i, nešto što postaje sve monotonije i monotonije kako vrijeme odmiče, nešto u čemu su si ljudi sve rekli i pokazali te nije preostalo više ništa, nešto u čemu se spolnost predstavlja kao nešto totalno bez veze, kao "odrada" bračnih obaveza koja vapi za nečim novim i zanimljivim.

Zašto je to tako i zašto ljudi na temelju nekih vlastitih problema i nerealiziranih želja druge gledaju svojim očima uistinu ne znam. Znam samo da sama nisam sklona takvim oblicima zaključivanja. Naprotiv, mislim da se jedino iskrenim razgovorom (čak i ako nije oči u oči) može spoznati različitost samo naizgled jednakih situacija kojom se odlikuju naši životi. Sasvim "obični" životi.

Svijet je prepun onih "faca" koje si utvaraju da su silno zanimljivi, gotovo obećani, planetarno popularni, ali da je malo bolje zaviriti unutra - sušta nesigurnost, neispunjenost i besmisao.

Svijet je isto tako prepun onih koji po ničemu ne bi bili zanimljivi novinama, televiziji, susjedu ili tamo nekom kolegi na poslu. Ali dam se kladiti da upravo takvi "po ničem" zanimljivi mogu ispisati pregršt zanimljivih životnih priča po kojima bi se mogli snimiti najvrijedniji i najdublji filmovi. A čak i tada ne bi sve opisala sva njihova ljepota.

Zašto se uopće bojati prosječnosti?