Kad bih sebe trebala svrstati u jednu od kategorija, jako hrabri ili preoprezni, definitivno bi to bila ova druga. Lijepo je biti hrabar, djeluje moćno, snažno, odvažno. Krajnost pak ide u onu da od silne hrabrosti sve može prijeći u glupost ili čak i pogibelj. S druge strane, opreza, kako se često kaže, nikad dosta. Ako ga je pak previše, čovjek nerijetko propušta i neke trenutke koje u realno procjenjenoj situaciji ne bi morao. I pri tom naravno ostaje uskraćen za razna lijepa iskustva.

Ako se opet vratim na sebe, ne mogu reći da sam kukavica. Bar ne onako generalno. Postoje područja u kojima ću imati hrabrosti više nego što to imaju neki drugi. Jedno od njih je i ono da se ne ustručavam reći nešto onda kada se mnogi odlučuju za šutnju onako u stilu bolje mi je držati jezik za zubima. Ja stvarno nisam ta. Nije baš ni da sam lupetalo, ali kad imam nešto za reći, kažem. Držim se onoga da ako želim promjene (na bolje, podrazumijeva se), onda moram tome doprinjeti i sama, a ne samo čekati da to (eventualno) za mene učini netko drugi.

Postoji i ona druga strana medalje. Kad osjetim mogućnost postojanja pogibelji bilo koje vrste i razine, postajem skoro zec. Ne baš da bježim glavom bez obzira, ali uvijek biram varijantu koja je sigurnija i koja ne vodi čak ni u možebitnu i malo vjerojatnu opasnost. Da vam to vizualiziram, spomenut ću dva primjera nekidašnjeg pohoda Moga Nekoga i mene na jednu od kvarnerskih plaža.

Primjer prvi. Kako nam se nije išlo utrpavati ručnike na one prekrcane plaže lijepog i doslovno idealnog prilaza moru (s predivnim okruglastim kamenčićima po kojima nije teško hodati bos; usput - one plastične češko-njemačke modele sandala ne nosimo još od dječjih dana ), odlučili smo se za jednu divljiju i osamljeniju plažu koju je Mome Nekome savjetovala prijateljica. Jedini je problem bio što se do nje moralo pješke kroz neku šum(ic)u. Ni to ne bi bio problem da je imala onakav put kakvog sam zamislila u glavi – bar jedno metar širine, raskrčen, da čovjek vidi gdje hoda. Ali puteljak nije izgledao tako. Naprotiv, odmicanjem od civilizacije bilo je sve gore i gore pa je moje kukanje kako smo golih nogu, kako sam samo u japankama i kako zmija može biti i na stablima urodilo time da je Moj Netko kapitulirao i skrenuo na prvu stazicu koja vodi ka moru.

Primjer drugi. Nakon što smo došli blizu mora, smišljala sam strategiju kako postaviti ručnike, jer mjesto baš nije izgledalo kao rajska plažica. U svemu tome, Moj Netko je bio praktičan pa je htio napraviti ono što je bitnije i svrhovitije od postavljanja opreme – htio je ući u more. Malo se nakon par minuta hlađenja smočio rukama, a onda htio skočiti u more. Visina od mjesta na kojem je stajao od morske površine bila je poprilično mala, dubina mora pristojna, ali ja sam svejedno govorila «neeee, neeee, neeee». Nije se imao volje othrvavati mojim uvjeravanjima da nije dobro tako skakati u more i da upravo tako neki mladi ljudi umru od srčanog udara (poslije sam još uspjela dodati da neki slome i vrat). Najzad je «morao» po oštrom kamenju ulaziti u more komentirajući da izgleda ko Čeh. Jedino što nije imao one plastične sandale, gore spomenute, a moje su japanke ipak poslužile svrsi pa se mučio, a ja nisam. Komentar dana iz njegovih usta bio je – moja preoprezna Pegy.

Dok smo sjedili na toj plaži u blizini Krčkog mosta, s kopnene strane, komentirali smo koliko je zapravo Krk na tom mjestu blizu kopna i kako se donekle može razumjeti Čehe (evo već ih treći put spominjem u postu ) kada krenu preplivavati dionice koje se čine puno kraće nego što zapravo jesu, barem kada su u pitanju plivačke sposobnosti (ispod)prosječnog plivača. No opet, svaki se put ponovo čudim kako ljudi mogu biti baš toliko nemarni prije svega prema samima sebi i svojim bližnjima te zanemariti upozorenja koja im se javljaju sa svih strana, najčešće kompetentnih ljudi i profesionalaca.

Po tko zna koji put desila se nesreća na moru koja se itekako mogla izbjeći. Katkad je jedini uvjet poslušati meteorologe koji sa vrlo velikom preciznošću daju prognoze vremena za dan-dva unaprijed. Da je nesretna žena, Mađarica to napravila, tragedija se sigurno ne bi desila. A desila se baš u blizini mjesta na kojem smo se neki dan kupali, blizu otočića Sv. Marko koji spaja dva luka Krčkoga mosta.

Za zaključiti je da sam relativno racionalno oprezna. U takvu samoocjenu ne spada moj strah od buba i bubetina. Danas mi je pored glave u sobi prošlo nešto zujavo. Nije bila baš pčelica Maja, ali mahala sam rukama kao da je riječ o ne znam kakvoj nemani. Još sam k tome panično pobjegla van. Nekad stvarno nisam baš normalna.

Uglavnom ... Odlazak u more s malo većim valovima? Ne, hvala. Ulazak u more odmah, bez postupnog hlađenja tijela? Nema teorije, kao dijete mama i tata naučili su me drugačije. Plivanje daleko od drugih plivača i obale? Nisam ta. Cjelodnevno prženje na suncu radi malo boje? Draža mi je moja bjelina …

p.s. Nakon pročitanog članka o morskom psu u crnogorskom primorju, držat ću se jako blizu obale. Kao, dosad sam plivala pučinom.