Pričala sam ovdje već o tome kako su stanovi preskupi. Pričala sam i o tome kako su krediti banaka lihvarski. Pričala sam i kako ova država ne pronalazi (a očigledno to i ne želi) niti jedan način da mladom, zaposlenom, obrazovanom čovjeku koji radi odgovorno, savjesno, pošteno, s entuzijazmom i gotovo utopistički omogući koliko-toliko prihvatljive uvjete za rješavanje stambenoga pitanja. Često se u takvim misaonim vodama nađem i pričajući sa Mojim Nekim. Baš tako u jednom razgovoru, a upravo radi inspiracije temeljenoj na gore spomenutoj problematici i na gledanju «Nedjeljom u dva» s gostom Nenadom Bakićem (osnivačem i direktorom portala MojPosao), bubnula sam Mome Nekome da on i ja moramo naći način kako doći do (dodatne) love.

Kako ni on ni ja nismo lopovskoga duha i kako nam raznovrsne malverzacije kao ni prijevare ljudi ne idu, jedini plan je bio da se udružimo u znanju, sposobnostima, volji i potrebom za većom zaradom od one koju imamo sada. Svidjela mu se moja ideja. Jedini je problem što je ideja bila onako hipotetski-lebdeća. Rekla sam otprilike «ajde da ti i ja nekako probamo iskoristiti ovo što znamo i doći do nekog priliva kuna». Poveselio se radi mojega entuzijazma i pitao kako misleći na nešto konkretno, na što sam rekla da još ne znam, ali da ćemo nešto smisliti. Valjda. Jednom.

Dan poslije pojavio se na naslovnici bloga članak vezan za Xclaim. U prvi mah me nije zanimalo, jer općenito ne volim one rečenice koje se u zadnje vrijeme pojavljuju u komentarima, a koje pozivaju na zaradu na račun bloga. Kako sam rekla, na prvi me pogled nije zanimalo. Na drugi ipak je. Tako da sam ipak pročitala o čemu se radi. I tako se pojavila buba u uhu.

Neću vam u detalje prepričavati što tamo piše, možete i sami pročitati, spomenut ću samo 2-3 bitne stavke. Prva je da svaki odgovarajući klik na konkretan blog donosi (kako kažu) najmanje 0,36 kn. Moj matematički um odmah se onako brzinski bacio na posao i došao do zaključka da bi se mjesečno moglo zaraditi nešto kuna. Ne neka velika lova, ali ipak nešto. Što je veće od ništa.

Prvo «za». Osim same zarade koja je sasvim sigurno svakome dobrodošla (makar bila i par desetaka kuna), tu je i onaj osjećaj da ipak radimo nešto što vrijedi. Dobro, ta bi se «vrijednost» mogla dvojako promatrati. Promatrajući to s pozitivne perspektive, možemo zaključiti da više rada i ulaganja znači više novaca. Novac naravno nije nužno mjerilo vrijednosti, ali kad uporno slušate kako ta neka «piskaranja» (tako, naime, neki opisuju ono što mi ovdje radimo) ionako ne nose profit, počnete nalaziti zadovoljstvo u tome da onima koji to govore kažete da nešto ipak nosi.

Jasno da to nikako (bar ne kada sam ja osobno u pitanju) ne može predstavljati temeljnu motivaciju. Jer ona se ipak bazira na onome da bih za to što ovdje napišem i što me čitate vi ili neki drugi mogu jednom mjesečno otići na sladoled ili pizzu i reći «evo, ovo mi je dao blog». Također je pozitivno to što za razliku od kolumni raznih vrsta (na kojima neki (ne)vješti pisci zarađuju nemali novac) tada i dalje nemate šefa ili uredništvo koje ima neka svoja očekivanja i koje prati što ste napisali i uklapa li se to u neki unaprijed definiran okvir misli i ideja.

Ono što me vuče na «protiv» je da mi se uopće ne da ostavljati nigdje mailove i neke druge podatke što je nužno. Nadalje, ne sviđa mi se pomisao da mi se tekst sav zeleni. Jer to bi mi bio svakodnevni podsjetnik kako sam se komercijalizirala i kako ipak sve radim za lovu. Onda, možda (ovo nisam sigurna, ali je moguće) bih previše počela gledati na promet i na to da me što više ljudi posjećuje kako bi se kunski brojač povećavao, a to stvarno ne želim.

Ne sviđa mi se također da na meni opet zarađuje netko drugi i to u tolikome postotku (ipak 25% zarade koja ide blogeru i nije neka strašno darežljiva stavka). Znam, zarađuje na meni (kao na svima nama) netko i ovako i onako, ali da baš moram tome popisu dodavati još nekoga, nekako mi se ne da. Sama pomisao na to nije mi simpatična.

Ipak, najviše «protiv» dolazi mi iz razloga što je ovo ipak neka vrsta mog utočišta na kojem nerijetko znam olakšati dušu, preispitivati vlastite dvojbe, izraziti stav, reći nešto bez da se ičega ustručavam. I bez da razmišljam koje sam riječi upotrijebila, jesu li «podatne» i donose li lovu. Ne želim se prisiljavati (čak ni da tako kažem spontano i indirektno) da mi blog postane nešto drugo od ovoga što je bio dosad. Ne želim čak ni riskirati i ostaviti tako nešto kao mogućnost.

Pišući ovaj post, poprilično mi se iskristalizirala dvojba koja je prestala biti dvojba. Ipak ću tražiti neki drugi način kako ću se obogatiti. I kako zaraditi za stan.

p.s. Ovo su stavovi koje sam bazirala isključivo na vlastitoj percepciji i to na vlastiti blog te baš nikako ne znače generalizaciju prema kojoj ikoga tko izabere drugačije od mene svrstavam u neku kategoriju. Naprotiv, možda me netko takav potakne ili motivira da se predomislim. Tko zna.