Grupacija u koju definitivno ne spadam su oni koji preskaču obroke ili oni koji jedu kad stignu, gdje stignu i što stignu. Nisam ni od onih koji cijeli dan kreiraju savršeno izbalansirani ultrasuperzdravi jelovnik, ali poprilično nastojim svaki dan marendati, ručati, a često i lagano večerati. Međuobroke neću posebno spominjati, jer bi ogroman postotak posta zauzeli čipsići, smokići i svašta slankasto. Uglavnom, htjela sam reći da u tijelo uredno unosim pristojne količine normalne hrane.

Desilo se tako i neki dan, normalna marenda (kruh, sir, šunka) i još vrlo malo čokolade, ručak ne nešto osobito jak, maneštra. Plus dosta tekućine. I dobro, da pređem konačno na stvar. U nekim ranovečernjim satima, našli se Moj Netko i ja te odlučili, nakon što smo malo prošetali, sjesti na neku terasu na cugu. Meni se pila Cedevita od limuna pa sam to i naručila. U međuvremenu Moj Netko je ogladnio pa je predložio da idemo nešto pojesti. Kod mene niti je bilo osobite gladi, niti je bila situacija da jesti nisam mogla. Taman sam računala da ću dok dođemo do tamo autom ogladniti.

No tako se vozeći, meni umjesto da se pojavi glad, dođe neka mučnina. Ne jaka, ali dovoljna da mi se ne jede. Izlazimo iz auta, kad osjetim da mi se nekako noge lagano tresu. Imala sam neke štiklaste sandalice, ali kako ne nosim baš igličaste pete (taman i da mi dođe volja, a neće, ne bih znala u tome hodati ), nisam tresavicu u nogama baš tome mogla prepisati.

Onda smo sjeli. Ljudi moji, Moj Netko je nekih 3-4 minute govorio, a da uopće nisam bila skoncentrirana na to, pola nisam čula. Zna mi se to tu i tamo desiti i u normalnim uvjetima kad se zagledam u njega, misleći pri tom koliko mi je lijep ili tako nešto slično sladunjavo . Ali ovaj put nije imalo veze s romantikom. Gotovo u nekoliko trenutaka spomenuta mučnina prešla je u toliko jaku NEnormalnu glad. Onako kao da nisam u najmanju ruku cijeli dan baš ništa stavila u usta. Mislila sam da ću pasti u nesvjest, ruke su mi se tresle, osjećaj kao da energije u meni nema ni u najmanjim količinama. I ta strašna potreba da utrpam u usta nešto. Kruh naprimjer. Zna mi se to događati par sati nakon slatkih marendi kad mi valjda naglo padne šećer, ali nešto ovako jako … nikad dosad.

Loše je bilo to što sam bila naručila pizzu i što je terasa na kojoj smo sjedili - uz more. Ne, pizza sama po sebi nije nešto loše, ali treba vremena da se napravi. Terasa uz more je milina, osim kad se skupi toliko ljudi, a svi bi nešto jeli pa moraš čekati red. Olakotna okolnost bila je ta da sam u torbici nosila i napolitanke u slučaju da Mom Nekom dođe gušt na slatko (što je učestala pojava) ili ga zadesi glad ako nije doma jeo. Onako poskrivećki, skoro kao da radim neki kriminalni čin , izvukla sam 1 keks i brzinom svjetlosti, strpala ga u usta. Usput objašnjavajući i Mome Nekome što mi se događa.

Preporodila sam se u par minuta. U vrlo malo minuta. Ali ono doslovno preporodila. Novi čovjek. S osjećajem za glad, ali bez tresavice i slabosti. Trebam li vam reći tko je pizzu brže pojeo? Ono što nisam uspjela odrediti je – je li pizza bila ekstremno dobra ili je meni pod tim okolnostima i nešto osrednje postalo fantastično dobro.

Zapravo je cilj ovoga posta bio saznati dogodi li se to ili pak događa još nekome? I ima li netko (ne)stručnu teoriju kako to objasniti. Vadila sam nedavno krv (nevezano za to), šećer mi je u redu, tlak malo niži, ali ne nešto osobito, željeza imam sasvim pristojno za jednu žensku osobu, kilograma nemam nimalo premalo, štoviše, i sala ne fali ponegdje.

Bezbroj puta prije toga, a i ponešto puta nakon toga, jer prošlo je nekoliko dana otad, osjetila sam glad. Normalnu glad, onu kad si jednostavno gladan i ništa drugo. Ovo što je bilo … pojma nemam. A tako bih htjela znati.

p.s. Moje torbice skoro uvijek uskladištuju komadić nečega slatkoga, a tu je i neizostavna bočica vode. Nakon ovoga, teško da ću ih zaboraviti pravovremeno opskrbiti.