Čitajući neki dan članak Večernjeg lista, odmah mi se javio poticaj na misli koje već neko vrijeme imam u glavi. Gdje god se pojavi njegovo ime, Thompson izaziva veliku pompu čime u prilog ide i jedan moj sad već jako davni post. Zašto je to tako, još uvijek nisam uspjela shvatiti. Čovjek pjeva o nekim i ne tako «in» stvarima, Bogu, domovini, narodu, ljubavi. Doduše, ljubav i je «in», ali puno više u nekim pjesmuljcima koji se neumorno vrte na svim radio stanicama. No o čemu god pjevao, uvijek je pod velikim povećalom. Rijeka, Frankfurt, Sarajevo … materijala za priču koliko hoćete.

Sve to naravno ne bi moglo proći bez našeg Predsjednika. Naime, u spomenutom članku, osim što je spomenuo Antunovićkinu kompetenciju za svojevremeno vođenje vojske u okvirima ministrice obrane tepajući joj kako bi po toj analogiji mogla biti sposobna za sve i svašta (jasno, naši su političari toliko svestrani da nema onog područja gdje ne bi mogli zauzeti fotelju – u bilo kojem ministarstvu ili bilo kojem upravnom i nadzorom odboru bez obzira radilo se o brodogradnji, građevini, telekomunikacijama, medijima itd.), spomenuo je i Thompsona. Naš predsjednik, ako niste znali, smatra da Thompson u Sarajevu ne bi trebao održati koncert.

Gospodin Dosljedni Predsjednik ima pravo, kao uostalom i svatko od nas, iznositi vlastito mišljenje o čemu god hoće. No prije nego mu iz usta izlete mudrosti, ne bi bilo loše da malo proanalizira vlastite postupke. Neki dan je u Jasenovcu pričao jednu priču izigravajući velikog antifašistu, prije 15-16 godina u Australiji govorio je nešto sasvim drugo. A sve to jer je tada narod tako želio čuti. Blago nama, on samo govori ono što želimo čuti.

Ne branim nikakve misli i izričaje koji aludiraju na veličanje onoga što je u povijesti hrvatskoga naroda bilo loše, ne odobravam nikakve riječi (u pjesmama ili izvan njih) koje vrijeđaju ili ugrožavaju pripadnika nekog naroda, vjere, spola. Stoga, niti mi se sviđaju predsjednikovi govori iz Australije, niti odobravam spornu pjesmu (navodno) opjevanu od Thompsona u vrijeme Domovinskog rata.

Jedino što mi je sporno u ta dva slučaju među kojima se ipak može povući paralela, jest primjena «zakona o oprostu». Thompson je radi te pjesme za koju se sumnja da ju je opjevao godinama okarakteriziran kao fašist i nikako mu se ne može oprostiti trenutak povijesti. S druge strane, naš Predsjednik je, isto tako navodno radi trenutka povijesti, izrekao niz gluposti koje su gotovo zaboravljene tako da i on sam, uvjeren da nije licemjeran, odlazi u Jasenovac i propovijeda o antifašizmu usput drugima držeći lekcije.

Pokušavam si objasniti zašto je to tako. Zašto jedan čovjek može pjevati o svemu lijepome, ali se sve to uporno stavlja u drugi plan gurajući na vrh ono nešto što je možda izrečeno ili za što se ako je rečeno možda odavno pokajalo, dok drugi, što god rekao u sadašnjosti ili prošlosti uvijek bude oslobođen svake odgovornosti i posljedica. Nejasnoća mi je tim veća iz razloga što je prvi samo pjevač, a drugi ipak čelni čovjek jedne države. K tome, ovaj drugi, umjesto da se bavi onim ipak bitnijim stvarima u kojima može dati svoj doprinos razvoju nacionalnih interesa, ako ne radi funkcije koja mu to dozvoljava, ono radi utjecaja koje može imati kao predsjednik države, on se bavi tamo nekim estradnim pričama.

Čini mi se ipak da dobar dio odgovornosti leži na medijima i njihovim sklonostima. Thompson je uvijek dobar materijal za punjenje minutaža i redaka. Dobar je za to i sam Predsjednik, ali neke političke struje ipak dovoljno jako djeluju da me ni uz silna uvjeravanja u neovisnost medija ne mogu uvjeriti da politika i «disanje» određenih uredničkih ekipa u tome nemaju svoje prste. Dovoljno mi je početi od Novoga Lista.

Drugo kako si djelomično taj fenomen u Hrvata pokušavam objasniti je onaj sveden na razinu pojedinca, reklo bi se ljudski faktor. Kad nam se netko sviđa, onda nam jako jako dugo može «jahati» na glavi, a da nećemo reagirati. Za takvoga, što god učinio, uvijek nalazimo neka opravdanja. Nerijetko nerealna i nelogična. S druge strane, kad nam netko nije drag ili nam je čak antipatičan, onda se taj stvarno i na glavu može nasaditi, a da nećemo promijeniti percepciju te osobe iz vlastite nam perspektive.

Sve u svemu, ovo je samo jedna od onih crtica u kojima mi moj vlastiti narod nije previše jasan.