18.04.2007., srijeda
My Way
Možda dok dođem do kraja ovog posta uspijem izabrati. Sada još ne znam. Usprkos činjenici da sam tri verzije (od njih milijun koliko ih ima) preslušala jedno 123 puta. Neku me večer ulovio trenutak emocija pa sam slušala, slušala, slušala. I još sam svašta usput, ali sad je bitno baš to slušanje. Koje se događa i dok ovo pišem. Pjesma od koje se baš sva raznježim. Kao inače nisam sva takva.
 Frank Sinatra bio je prvi, kažu neki da je originalna verzija uvijek najbolja. Ne znam, teško mi je reći je li najbolja, ali zvuči mi toplo, nježno, onako za ples udvoje, onako kao kad želiš zaustaviti trenutak. Elvis Presley, isto tako legenda. Gledajući ga na ovim snimkama, natečenog, bolesnog, pred kraj života, pjesma mi djeluje onako skroz njegova. Vjerodostojna. Iskrena. K tome, ako bih se ovdje morala odlučiti za najbolji vokal, onda bi to zasigurno bio Elvis. Baš milina od ljepote glasa. A i stasa u nekim ranijim danima. Robbie Williams nikad mi nije bio osobito simpatičan. Zapravo, mogla bih reći da mi je svojevremeno bio čak i izrazito antipatičan. Onda sam malo bolje počela slušati njegove pjesme pa se negdje nešto pozitivno pomaknulo. Postao mi je više «samo» čovjek, a manje tamo neka uobražena zvijezda za kojom vrište cur(ic)e. Očigledno dovoljno da mi i ova njegova verzija spada u one bolje. ****** Još nekoliko preslušavanja i … interpretacija … izvedba ... Elvis, ipak. |
