Taman dok sam dvojila oko teme večerašnjeg posta, Bigica me usmjerila pa evo. U mom ne tako kratkom stažu na netu imala sam razne nadimke na raznim mjestima virtualnog svijeta. Jedan od njih je i ovaj koji me na neki način određuje. Istina, ne bi se s time složili neki koji su me vidjeli, ali samo zato što me nisu dobro pogledali. A i zbog još jednog razloga.

Neki koji bi me vidjeli prvi put nakon što su me već u mislima identificirali s Pipi Dugom Čarapom , približili bi mi se i razgledavali lice komentirajući «A gdje su pjege?». Radi mračnih prostora i ambijenata (nemojte krivo shvatiti smještajući radnju u kakvu mračnu šumicu ) pjege se nisu vidjele. Možda jesu malo više na danjem svijetlu, ali ni tada previše. Posebno ne ako je bilo zimsko vrijeme, jer tada izblijede. Ako je bila riječ o ljetu, onda je stvar (koju specificirajmo kao osutost lica točkama ) bila uvjerljivija, ali i tada manje nego nekih prijašnjih godina kada još nisam koristila zaštitni faktor 30 (da ne spomenem i koji veći ).

Ne mogu reći da me pjege smetaju. Ne one pjege koje su slatke male točkice. Ali kada pošteno popjegavim (a to se desi ako ljeti ne djelujem mazalački), onda pjegice postaju pjegetine što mom licu daje tamniju boju koja mi uopće ne pristaje. Barem ne gledajući se mojim očima.

Da me pjege, dok su u pristojnoj mjeri, ne smetaju govori ne samo nick, nego i to da sam na svoju smeđu kosu svojevremeno znala nabaciti crvenkaste (ne narančaste) tonove. Valjda jer mi se činilo da bi se dobro uklopili u moj cjelokupni izgled. Baš sad razmišljam kako se nisam dugo ucrvenila i da bih mogla opet malo.

Osim toga, kažu da ti pjegavi i rošasti (generalizacija, ali što mogu, nisam ju ja izmislila ) znaju biti zločesti. Kako nisam rošasta, a pjegava sam tako-tako (ipak nisam Pipi), dalo bi se zaključiti da sam malo zločesta. Mrvicu. U samoanalizi i samokritičnosti, mogla bih reći da i jesam. Ali to vam je ona pozitivna i dobrodušna «zločestoća» čovjeka koji ponekad voli malo bocnuti (jednako kao što voli biti bocnut) i koji stvarno nikad drugome ne želi zlo.

«Ja u ljubav vjerujem». Zašto … pa tako … sjećam se da sam razmišljala što staviti, a što me na neki način određuje. A ovaj spoj riječi pokrivao je čak 3 činjenice. Prvo mi je palo na pamet «ajde da si skratim muke pa da bude neki film». Kako volim ljubiće i to one lijepe, nježne, sretne i ne baš drugorazredne ili trećerazredne, izbor sam suzila upravo na takve.

Jedan od omiljenih mi je, što je evidentno, i «Notting Hill», o kojem sam već pisala, a koji je kod nas iz nekog čudnog razloga preveden kao «Ja u ljubav vjerujem». No možda je baš radi toga čuda neviđenog i postao nazivom mog bloga, jer generira ovo zadnje što ću spomenuti.

Ja stvarno vjerujem u ljubav. Vjerovala sam onda kada sam otvarala blog, vjerujem i danas. Vjerujem u ljubav prema bližnjima, ljubav prema ljudima općenito, ljubav od Boga i najzad u onu ljubav koja nam ovozemaljski život čini potpunim i smislenim do kraja i koju tražimo do god ju ne nađemo čak i onda kada toga nismo svjesni i/ili kada se to prije svega sebi bojimo priznati.

Baš zato sam ovdje to što jesam. Ovdje, ali i ne samo ovdje.

Neću posebno izdvajati neke blogere već ću sve vas koji to želite, a koji još niste, pozvati da kažete zašto ste baš to što jeste. Na blogu, a ako želite i šire.

p.s. Ovaj gore dlakavac dokazni je materijal da pjegavi znaju biti jako slatki.