Utakmica u kojoj svi gube

Još jedan život manje.

Čovjek je, kako govore informacije, sam kriv. Vozio je prebrzo, razgovarao na mobitel i desilo se ono gdje ne pomažu riječi koje znamo izgovarati kad se desi neka takva tragedija - «kako je mogao», «zašto nije stao sastrane» ili «čemu tako luđački juriti».

Možda (zapravo je vrlo izvjesno) ovaj put sama poluautocesta nije krivac tragedije. Ali podatak da je u 2006. na dionici poluautoceste Rijeka - Zagreb poginulo 14 ljudi, što je 38 % od ukupno poginulih u Primorsko-goranskoj županiji u istoj godini, govori da osim ljudskog faktora uzroke treba tražiti i negdje drugdje. I sama činjenica da se nesreće na poluautocesti događaju 4 puta češće nego na punom profilu još je jedan pokazatelj.

Jasno je da neoprezna vožnja, umor, pretjerana sigurnost pa čak i vozačka bahatost spadaju u ono što zovemo ljudski faktor, ali nelogično mi je taj faktor zanemariti kada se kreće u investicije i projekte vezane za promet. Naime, od samog početka planiranja mora se voditi računa i o tome da je čovjek samo čovjek, nije stroj ili kompjuter čije se radnje i postupci mogu svesti na programirano ponašanje zacrtano u nekim optimalnim uvjetima.

Ono što me posebno ljuti je da se na takvim i sličnim, tzv. brzim cestama ustraje i dalje. Trebam li spominjati «Istarski ipsilon» na kojem također često samo u sekundi nestaju životi. Moje je mišljenje da je bolje, ako novaca nema, napraviti običnu cestu (koja nije puna rupa, a i takvih imamo) nego izvoditi polovna rješenja s kojima je više štete nego koristi.

Da se mene pita, zatvorila bih dionicu autceste Rijeka - Zagreb koja nije izgrađena u punom profilu. Promet bi se odvijao po «staroj cesti». Bilo bi tu povremeno kolona i gužvi, ali valjda bi i one malo ubrzale proces gradnje autoceste. Ovako u radne dane možemo gradilišta nerijetko vidjeti kako zjape bez radnika nadajući se valjda kapanju koje kune ili eura. Da Predsjednik Građanin proda avion kako je svojevremeno bio rekao ili da nam cjelokupna politička elita ne živi na visokoj nozi zahvaljujući državnom proračunu, možda bi se dao napraviti i koji kilometar ceste više.

Baš se ježim na pomisao koja me prati dok ovo tipkam - nekoga tko je danas živ, zdrav, sretan, nekoga od stanovnika Lijepe naše kraj života čeka na toj cesti. Tužno. A znamo svi da tako ne bi moralo biti.