Htjela bih vam reći nešto o Mom Nekom. Onom Nekom o kojem sam vam već bila govorila. Ili je to možda ipak više o meni i mom doživljaju njega. Razmišljam ... odakle krenuti .... sve mi je nešto toplo oko srca pri tome.

Nema dvojbe da najviše volim one trenutke kad ga istovremeno mogu i vidjeti i čuti. No kako to nije baš uvijek moguće, moram se zadovoljiti samo ovim drugim. A tada, nikad mi nije dovoljno impulsa. Nekad mi se i ne priča iz nekih objektivnih razloga (mada to baš nije često ), ali tada mi je takva milina slušati ga. Čak i onda kad me pita "Da ti pričam o pokošenoj travi?". Pokošena trava, pogledani film, kupljene hlače ... sve, sve, sve što govori uživam slušati.

Kad sjednemo negdje u kafić na topli čaj ili nešto drugo, slušam što priča. I pričam i ja (a valjda usput sluša i on mene ). Negdje pola-pola je omjer uglavnom. No u tom ozbiljnom ili neozbiljnom razgovoru pojavi se bar jedan trenutak u kojem se onako izgubim. Ne pratim. Samo ga gledam i mislim kako mi je lijep i kako da bih ga poljubila.

Da, još bi moglo ispasti da ga zapravo i ne slušam kako spada. Na telefon samo slušam glas, u kafiću samo gledam. Ali nije tako. Jako volim kad mi priča o svemu, čak i o problemima, manjim ili većim. Volim kad to nešto, što god bilo, podijeli sa mnom.

Mogla bih vam satima pisati o njemu, o onome što kod njega volim, možda i o sitnicama koje ne volim, ali su mi na neki način mile, jer su njegove. Mogla bih vam pisati i o tome kako mi svaki novi susret s njim znači poseban emotivni trenutak u kojem, iako se nisam vidjela, sebi djelujem sva blažena. Mogla bih vam pisati o tome kako mi je dobar, kako me mazi, kako me gleda... No ipak neću, i radi vas koji bi zaspali čitajući , i radi njega i sebe, jer nešto je ipak samo naše.

Ali ono što vam još moram reći je da mi je onako skroz u srcu ... jako, jako ... volim ga.