Dan prvi
Sjedim u busu spokojno čekajući da vrijeme učini svoje i razbudi me. Kad ono neki užasni zvuk. Mljac, bljac, trac, žvakkkkkk. Tek tada bolje pogledam, na nekih 2 i pol metra od mene nasuprotno okrenut mladac sa slušalicama u ušima. Bit će da u zanesenosti glazbom nije uspio shvatiti da pola autobusa, ako ne i cijeli, sluša njegovo žvakanje i mljackanje. Možda je i shvatio, ali ga je zato briga kao i mene za recimo streličarstvo. Nadati se da će zvuk utihnuti brujanjem motora bilo je apsurdno s obzirom da su novi autobusi tihi toliko da gotovo i muhu čuješ.

Dan drugi
Opet u autobusu. Sjedam na drugo mjesto, ne razmišljajući. Greška. Sekundu-dvije poslije spoznajem da je preživač iza mene i da žvaka od neki dan nije bila slučajnost. No s vremenom čovjek postane indiferentan na svakodnevne pojave, a i ulaskom poznatih mu curica, zvuk je utihnuo, jer bitnije je pričati i osvajati nego mljackati.

Dan treći
Bus, opet. Sjedim i gledam prema vratima gospođu srednjih godina koja mi vjerojatno baš po ničemu ne bi upala u oko da joj čeljust nije tako nenormalno živčano mlatila zračnim prostorom. Sjetim se mladca i pomislim kako je zapravo divno ono što on radi u usporedbi s ovom katastrofičnom pojavom.

Rezime
Ne žvačem žvake. Ne više. Da mi plombe ne otpadnu. Nekad sam žvakala dosta, ali nikad nikad nikad nisam to radila tako da me se tako čuje. Dobro, zanemarimo ono kad bi se igrali ko klinci s balonima. Voljela sam (a i sad volim) sam okus žvake, tako da bih ju brzo nakon što okusa nestane bacila. Kasnije bih žvakala i one bez šećera, ali u zadnje vrijeme ni to. Ako niste znali, te žvake sadrže dodatke koji zamijenjuju šećer i VRLO su štetni za želudac. Tako da stvarno ne vidim smisao u očuvanju jednog dijela tijela narušavajući zdravlje drugoga. Lijepo je imati svjež dah, ali radije uzmem normalan i zašećeren mentol bombon s (navodno) prirodnim dodacima. Znam da ni oni nisu zdravi, ali su barem manje štetni.

Nemam ništa protiv žvaka i žvakanja, ali kako je neki dan Goldi rekao (istina, u nekom sasvim drugom kontekstu) - nije žvaka za seljaka. Nekim ljudima žvakanje sasvim normalno i gotovo pristojno stoji. Neki drugi stvarno izgledaju, kako bi rekla jedna moja profesorica, doslovno kao da preživaju. A ako nešto ne volim je kad preživač razvlači čeljust dok mi nešto govori. Strašno.

Inače, zanemarila bih čak i plombe kad bi mi netko poklonio koju Big Babolicu. Sjećam se onih od breskve, zelene sa rozim slovima. Bile su tako dobre da mi i sad cure sline kad ih se sjetim.