Vi koji ne znate što znači ta riječ (slutim da vas je dosta takvih ne zato što i sama nisam znala, nego jer sam na "reprezentativnom uzorku" (od čak nekoliko ljudi ) spoznala da nije znao nitko) ... reći ću vam. To vam je ono što se podigne kad ste uzbuđeni. Ono kad ne znate kud biste sa sobom od ugodnog osjećaja. Ono kad vam lupa srce. Ono od čega možete i vrištati ponekad ... adrenalin, hormon kojeg luči nadbubrežna žljezda i koji nas, među ostalim, dovodi do takvih stanja.

Uzbuđenja se često događaju spontano (i pozitivna i negativna, ali moj je naglasak ipak na ovim prvima), ali ponekad i poneki ih vole osjetiti toliko da ih sami potiču raznim aktivnostima i djelovanjima. Pa onda neki skaču s padobranom, neki (poprilično) stisnu gas svoga auta ili motora, neki odlaze na "leptir" u lunaparku. Da želja za uzbuđenjem može biti opasna, govore nam razne tragedije poput onih sportskih, ali i drugih, a sve radi toga što se tada radi adrenalina mogu izgubiti osjećaj za realnost i objektivno sagledavanje činjenica. Steve Irwine živio je za adrenalin, nažalost je i umro radi njega.

Adrenalin, barem u mom slučaju, podignu i naši sportaši radi kojih ponekad imam osjećaj kao da sam i sama na mjestu događaja. Tako sam "ekspert" za skijanje (Janica i ja niz padinu spuštale smo se skupa ), a i noga mi nekad poleti kad gledam nogomet.

Jednom mi je netko rekao da je i blog i upoznavanje ljudi koje je posljedica toga neka vrsta avanturističkog duha. Iz moje perspektive to baš tako i ne djeluje, ali iz nekih drugih, onih koji bloga nemaju i kojima je to nešto imaginarno, vjerujem da je tako.

Posebna priča su glazba i pjesme. Neke mi djeluju na centar u mozgu zadužen za ritam pa se vrlo lako "prebacim" u imaginarni disco-klub, ako već nisam u pravom. Neke mi druge pak djeluju na najugodnije adrenalinsko djelovanje, ponajviše radi onoga što je takvo djelovanje u kombinaciji sa najljepšim osjećajem koji čovjek može osjetiti. Kad vam od iščekivanja nečijeg glasa ili pogleda srce lupa jače nego obično toliko da mislite da će vam iskočiti. Kada možda djelujete i malo zbunjeni za vanjski svijet. Kada kao da treperite. Kada ne znate kud bi s rukama. Kad vam se može omaknuti neka nesuvisla riječ ili rečenica. Kad imate potrebu dotaknuti tog Nekoga. Kad vas pomisao da ćete se čuti i vidjeti vodi u neki poseban svijet ... riječima se definitivno sve ne može opisati.

Nisam čovjek koji voli živjeti opasno, ali ono čega se ne odričem (mada to nije dio nekog mog plana već sam jednostavno takva) je "opasnost" koju sa sobom nose osjećaji za koje vrijedi riskirati. Tako nastao adrenalin nedvojbeno najviše volim.