U "dubokoumno"-analitičnim razgovorima s prijateljicama nerijetka tema budu muškarci. Zapravo, kad malo bolje promislim, razgovori nam budu takvi upravo zbog teme. Jedini je problem što zaključci ne donesu neke revolucionarne promjene i ne generiraju bitne odluke koje će stvari odvesti na bolje. Svejedno, takvi se razgovori neprestano ponavljaju i bez obzira na njihov krajnji cilj izgleda da su uvijek tema broj 1 o kojoj se uvijek ima nešto za reći. Niz takvih razgovora vezanih za "brzinu" sistematizirat ću (da ne kažem generalizirati ) u nešto što će opet, slutim, odvesti u isto - zbunj. Ali nema veze, neće biti ni prvi ni zadnji put. Brzina koju spominjem ne odnosi se na brzinu kojom netko vozi auto ni na brzinu kojom hoda, već na brzinu izvođenja koraka. Koraka u vezi. Ili koraka koje prethode vezi. Ili koraka koje uopće ne znače vezu. Ili ...

Postoje muškarci kojima su prelasci iz faze u fazu potpuno nebitni. Štoviše, oni su im višak kojeg odbacuju i koji je krajnje nepotreban, čak i smeta. Tako tu vrstu zanimaju razgovori do onog trenutka do kad vjeruju da su isti put za krevet. Takvima je dosadno i bez veze šetati, takvima izlasci u kojima nema "cilja" nemaju smisla i naravno takvima su žene koje ne žele seks odmah i sad one kojima će reći "kakva korist od čekanja, pa nismo djeca". Zaboravljaju pri tom da nerijetko baš takve rečenice djeluju odbijajuće upravo iz razloga što nismo djeca i što apriori osjećaj da je nešto uvjetovano djeluje odbijajuće, štogod do tog trenutka željeli.

Postoje i oni drugi, sušta suprotnost, oni s kojima izlazite, izlazite, izlazite nudeći sebi i njemu novu priliku i s kojima se najzad pitate "što sad ovaj hoće" u toj silnoj nemaštovitosti, da ne kažem učmalosti. Uvijek isto mjesto, gotovo da bi bilo poželjno uvijek i isto vrijeme. Radnje 0. Dodira 0. Signala 0. I onda kad samoj sebi konstatirate da to baš nigdje ne vodi - on nazove opet. Što vas dovodi do "pa daj si uzmi neku knjigu s uputama kad već u sve te godine nisi naučio kako se to radi, ili prestani daviti".

Postoje i oni treći. Oni koji zbunjuju "protivnika" i za koje se pitate je li to dio nekog strateškog djelovanja dovođenja do ludila, da li je dio neke slatke naivnosti u kojoj postoji strah da nekog brzinom ne odgurneš od sebe, da li je dio pristojnosti koja podrazumijeva da mora proći određen broj izlazaka, dana, čega već da se iz faze x pređe u fazu y, ili je možda sve samo krivo čitanje signala. Signala u kojima riječi da si ostao dužan poljubac (kakav god), da ti dobro stoji ovo ili ono, i svašta još, znače da si nekome drag onako kao prijatelj i da se korak y nikad neće desiti.

Ima tu još puno vrsta koje nisam spomenula, ali nevezano čak i za muškarce, činjenica je da ni sa nama ženama nije lako. Sigurna sam da ono što odašiljemo muškarcima zna biti jednako zbunjujuće pa se pitaju "pa što bi htjela?" iz iskustva poučeni da kako god naprave, izbor može biti okarakteriziran kao loš. Ono kao, ako naprave to i to, dobiju - "pa što si sad morao to i to". Ako to i to ne naprave, onda ide "pa što nisi to i to". Jasno mi je da smo nekad teške, naporne, grintave, ... ali opet - zašto (baš uvijek) ne znate što želimo i komplicirate nam život kad si ga ionako same znamo dovoljno zakomplicirati?