Sjećam se kao da je jučer bilo. Bilo nas je 4-5 klinaca iz ulice. Od ušteđevine na razini današnjih možda 20-ak kuna kupili smo hrenovke, uzeli malo krompira, kapule, soli i pancete od doma, i nožić. I krenuli u prirodu kao kakva družba Pere Kvržice. Pješačiti šumom, zapaliti vatru, jesti, igrati se. Ali nismo bili daleko odmakli kad su nas presrela dvojica. Jedan mali, tako kao mi negdje je morao biti. I drugi, veći i stariji. Sa štapom. Kolcem. Negdje oko metar dužine i promjera 5-6 cm. Ne mogu se sjetiti što je točno radio Manji. Zapravo ne znam da li bi ga sad i prepoznala. Veći je najprije rekao "di će te?", pa onda nešto kao "što to nosite?". I ničim izazvan, došlo je do toga da je meni rekao "a vidi ovu s cvikerima", da je mojoj prijateljici odvalio šamar i da je sa onim kolcem tako jako lupio mog brata po ruci. Uzeli su nam sve što smo imali. I još nas je potjerao u šumu da smo morali kružiti skoro sat vremena da bi se vratili doma.

Sjećam se, bilo je ljeto. Ne sjećam se godine. Ali se sjećam datuma. 31.8. Sjećam se, jer smo taj dan išli na jedan rođendan. Dječji rođendan. Sjećam se i da je brat cijeli dan šutio. Jer nismo to htjeli reći mami i tati. Valjda od straha da ne ispadnemo "krivi" ili da nam kažu da se više ne smijemo maknuti van. Sjećam se i da su navečer primjetili da nešto ne valja. Jer brata je boljela ruka i to toliko da se držao za nju i stiskao ju. Možda je i plakao skrivećki, jer nije bio neki koji bi za svaku plakao. Mislim da smo i im onda rekli. Ja sam rekla, jer nisam mogla izdržati da ne kažemo nešto takvo.

Ono što me i sad boli je to da kad premotam film vidim svog malog brata kako drži tu ruku za koju mi nije jasno kako nije pukla od siline udarca. Ne znam kako je netko mogao dijete tako udariti. I drugo dijete pljusnuti. Curicu. Pokušavam dokučiti taj um i naći neko razumno objašnjenje, ali nema ga. Ni toliko godina kasnije.

Viđam povremeno tu ljudsku spodobu (valjda hoću biti fina i ne nazvati ga smećem). I ono što je sasvim sigurno je da ga ne mrzim. Nije da me izjeda, nije i da bi ga mučila. Ali ono što osjetim je da mi je baš neugodno biti u blizini te osobe. Ne zato što ga se sad bojim. Naprotiv, žalim ga, a stvarno rijetke ljude žalim. Ali kao da je zrak koji sa sobom nosi zagađen. Onako duhovno-ljudski zagađen. I to u tolikoj mjeri da se ne da baš ničim pročistiti.

Kao ljudi, mijenjamo se i razvijamo. Na bolje, barem bi tako trebalo biti. Radi sazrijavanja, spoznaja i učenja na vlastitim greškama. Bilo bi strašno da ne. No postoji onaj neka osovina naše osobnosti koja se nazire već kad postanemo biti svjesni sebe kao osobe, čak i prije. Onaj dio ličnosti koji je takav kakav je. Onaj koji neke tjera da s 10 godina okrenu zečiću vratom ili mački zavežu noge pa ju bacaju s visine. Onaj po kojem neki (ne) podijele bombone s drugom djecom, onaj kad ih smeta da se druga osoba (dijete) napada ili pak u tome uživaju. To se ne mijenja. Ta ljudskost koju imamo ili nemamo je nešto konstantno. Nešto s čime se rodiš ili ne.

I zato ga ne volim sretati. Prošlo je 20-ak godina od tada, ali o njemu imam istu sliku. Čovjeka bez imalo osjećaja. Imalo. Ono što me tješi je da takvih ima malo i da taj put baš nismo imali sreće. Ali zato puno drugih puta jesmo. I najeli smo se, zezali, kartali, pričali, penjali po stablima, gradili kućice ... Kad se toga sjetim, usprkos nekim teškim trenucima poput ovoga proživljenog, lijepo je bilo biti dijete. Imati dom, roditelje koji te vole i brinu se za tebe i živjeti život trenutno i bez razmišljanja o tome što nosi sutra.