I malom djetetu koje si nožice trpa pod nos je jasno da se iz njih ne širi miris ljubičica. Ali ono što sam danas morala udisati u autobusu ne da je smrdilo, nego me tjeralo na pomisao da je svaka iduća stanica možebitno mjesto izlaska vlasnika istih. Vlasnika koji je imao ne baš čiste hlače, koji je imao daleko moderniji mobitel od mog i koji je na moje opće čuđenje (jer izgledao mi je kao neki poluklošar) imao kartu. Uglavnom, smrad je bio toliko nesnosan da nisam mogla da se ne upitam na što mora sličiti kada se taj izuje. Jedina dobra stvar je bila je da sam u ustima imala bombon od mentola koji je želudac jedva nekako uspjevao održati mirnim. Dakle pohvala Krašu, jer na tu blizinu nogu i na takvu koncentraciju smrada, nije lako djelovati.

Ovo gore bi bio jedan od nedostataka vožnje javnim prijevozom. Ali srećom, većina se ljudi ipak pere. Koliko god znale nekad napuhane biti priče o smradovima u autobusima (a valjda i tramvajima i vlakovima), stvarnost ipak nije tako crna. Ako zanemarimo "mirise" nogu, znoja, gnjilih zuba, ustajalih ribetina i kiselog kupusa, inače je dobro. Možda ovo zvuči ironično, ali nije. Jer stvarno većinu vremena u autobusima ipak ne smrdi.

Onda tu je i komunikacija i da ne kažem društveni život. Dobro, nisam od ljudi koji nemaju s kime pričati pa se baš iz tog razloga moram voziti u busu, ali prošla sam i vožnje autom na posao pa mogu sa sigurnošću reći da se javnim prijevozom (i svim njegovim posljedicama) ipak češće sreću poznati, a nerijetko i dragi ljudi. Druga je stvar što među onima koje srećemo nekad i nisu oni s kojima pretjerano želimo pričati, a i oni koji znaju udaviti onda kada nam do priče nije, npr. rano ujutro kad se ne stignem razbuditi doma pa to moram vozeći se na posao.

Definitivna mana vožnje autobusom u odnosu na auto je nošenje bilo čega što prelazi okvire od nekoliko kilograma težine. Osim što ruke znaju biti do poda, postoji mogućnost da u gužvi netko krene prema torbici i novčaniku. Pazim na to pa vjerujem da nekome ipak neću biti meta, ali to ponekad zahtjeva napor. Doslovno. Osim toga, posebno teško je s malom djecom, čak i onda kada se pristojni ljudi dignu mami ili tati koji nose bebu.

O komociji ne trebam posebno govoriti, jer je i vožnja u nekom starom autu komotnija od bilo kojeg autobusa. Ne mislim tu nužno na neke grozne drvene autobuse, jer većina ovih naših gradskih je toliko udobna da mi se počne spavati, već na ono da ne čekate, ne ovisite i u puno kraćem vremenu dođete s jednog mjesta na drugo. Uglavnom. Mada nekad može biti sasvim obrnuto pa autom zaglibite tko zna gdje gnjaveći se parkingom kao što i dobrom autobusnom vezom možete u gotovo jednakom vremenu doći na željeno mjesto. Ako je pak riječ o nekome manjem ili dislociranom mjestu, onda vožnja autobusom može prijeći u poludnevni izlet.

Trošak je ipak, ako govorimo o pojedincu, a ne nekom "grupnom" gradskom prijevozu, jeftinija autobusom. Osim skupog benzina, a i nafte, problem parkinga isto nije zanemariv. Nekad se pitam koliko ljudi koji rade u centru potroše da bi autom dolazili na posao. I to vozeći se sami. Nije mi to jasno nikako, jer imati par tisuća kuna plaću, a potrošiti 600-700 kn na prijevoz koji inače košta 230 kn čini mi se neracionalno.

Posebna je priča ekologija. Hrvatima su gotovo tradicionalno puna usta "zaštite okoliša", opredjeljivanja za turizam i marine bacajući u sasvim drugi plan proizvodnju koja se spominje samo onda kada i zagađenje. Ali baš nikako im do svijesti ne dolazi da masovna vožnja jedne osobe u autu znatno više zagađuje zrak. Znam da će sad biti onih koji će pomisliti kako sam (opet) utopist, ali štogod mislili, ako se nešto želi mijenjati, onda se treba poći od sebe. Osim toga, mislim da u Hrvatskoj fali svijesti da javni prijevoz nije nešto što spada u "nižu razinu" kako neki to znaju prikazati. I u razvijenim dijelovima svijeta podzemna željeznica ili bilo koji drugi javni prijevoz ne predstavljaju nešto za siromašne, nego se njime voze razni ljudi, raznih mogućnosti.

Činjenica je da je auto potreban i da život bez njega ipak komplicira stvari. Ali mislim da se i bez njega može. Dok se ne sjetim smrada s početka priče.

UPDATE za Zagrepčane i Slavonce

Znam da je bicikla prilično dobro rješenje, barem u sezoni lijepog vremena, ali morate znati da nisu svi gradovi i mjesta nastali u ravnici. A za pedaliranje po brdima treba kondicija za koju bi mislim 3 puta tjedno fitnesa bilo malo.