"Ajme, svu si me očerupala" ... tako nekako sam rekla jučer mami ne baš smirenim tonom kad je bila napola obavila posao friziranja moje glave.

Kao djecu brata i mene šišala je mama. Nakon toga frizuru mi je radila nekadašnja susjeda koja nije bila profesionalna frizerka, ali je imala smisla pa sam joj dala da na meni vježba kratke frizure. Danas kod frizera odem na pramenove, što je vrlo rijetko. A podšišavanje je opet dopalo mamu. Ono po čemu se današnje rezuckanje razlikuje od prethodnih je - konačan ishod.

Kad nekome u takvoj situaciji pokažete duljinu koju želite odrezati i to na način da između palca i kažiprsta napravite razmak od 3-4 cm, onda to znači da želite odrezati 3-4 cm. To sam pokazala mami računajući da će uobičajeno odrezati mrvicu više. No pri sjedenju i prepuštanju škarama kao da sam osjetila da mi težina kose naglo opada. Više od onoga koliko teži 3-4 cm kose. K tome, i na leđima sam osjetila da škare nisu tamo gdje su trebale biti. Naglo sam se digla da pogledam na što mi glava sliči kad ono ... kosa ne da je podšišana, nego sam ošišana onako pošteno. Još k tome, "operacija" nije bila gotova pa je ono što sam vidjela na glavi bila doslovno padela. Zatekla sam sebe kako se derem, ali mama se nije dala. I spokojno nastavila dalje zanemarujući da se bunim. Ionako se drečim i kad treba i kad ne treba pa je valjda naučila da ne treba uvijek trzati.

Druga faza bila je dorađivanje, tj. postepeno rezuckanje pri čemu mi je kroz glavu prolazilo "narast će", ali i ono da sam se već vidjela s tom duljinom kose i da mi zapravo na lice bolje pristaje nego duga kosa. Gledajući se 10-ak minuta kasnije, zaključila sam da nije tako loše. Mogla bih reći i da je mama imala pravo - izgledam mlađe što u mojim godinama i nije baš zanemariva činjenica.

Iz ove kratke životne crtice mogu izvući nekoliko zaključaka - da mi fali strpljivosti i da nekad ne mogu dočekati ono što je nužno čekati, da se nerijetko bez veze derem, da volim mamu i kad radi ono što joj nisam rekla čak i kada ishod nije kakav želim. I naravno, da će mama i dalje biti moj frizer.

Epilog

Dolazi brat doma i ja se sva namještam da čovjek vidi da imam novu frizuru. Pa još pri tom radim neke glupe face. Ali badava, jedino što sam uspjela izvući je "Što je bilo?". Zato, moram dodati još jedan zaključak - nerijetko je kod muškaraca zakržljao osjećaj da primjete stvari koje bi morali primjetiti. Još kad je brat u pitanju, prožvače se nekako, ali u nekim drugim slučajevima žensko "urlikanje" je nužda.

UPDATE

Nevezano za temu, Io voli pisati duge postove, ali mislim da ih se isplati čitati. Da postoji opcija pošalji tuđi post uredništvu, napravila bih to s ovim o njenom viđenju Big Brothera. Ovako, koristim svoje mogućnosti te vam preporučam da kad stignete svratite na njen blog.