Svoj kratki posjet rado posjećivanom gradu mogu obilježiti kao onaj kojeg bih rado opet. Iz puno razloga volim doći u Zagreb, a i u kombinaciji sa odmorom, druženjem bez ikakvih poslovnih obaveza i odvajanju od doma i rodnog grada koje je katkad potrebno, teško da mogu naći bilo što što nije bilo dobro. Zato, samo ponešto ću podijeliti s vama.

Volim Zagreb, jer prijevozna sredstva do njega i u njemu su definitivno moj izbor. Vožnja u brzom vlaku (dobro, četiri sata i nije nešto ekstra brzo, ali pustimo sad to ) je takav užitak da mi ni jedan komforni auto to ne može zamijeniti. Pisala sam već o vlakovima i o tome koliko ih volim. Volim ih, među ostalim, i jer u njima imam svoj mir bez kojekakvih faca koje se u njima znaju naći (jest da je 1. razred dosta skuplji, ali se radi toga isplati). No, čak i tamo ne bude baš sve bajno. Ovaj put jedna je obitelj imala slatko malo dijete (nije ni tata bio baš ružan ). Samo, mali od nekih godinu dana je toliko histerično vrištao moćnim glasićem ako mu se nije udovoljilo da bi to stvarno bilo nesnosno da nisam imala slušalice na ušima. Što mi baš i nije teško padalo, jer stvarno jako volim slušati muziku, voziti se i gledati ljepote prirode i razne veće ili manje naseljene sredine kroz koje se prolazi.

Drugo što jako volim, osim posjećivanja svih mogućih centara i robnih kuća koje nemaju one astronomske cijene robe "s potpisom" je i hodanje gradom i fotografiranje parkova, raznih povijesnih i drugih građevina, svega onoga što Zagrebu daje upravo onaj identitet koji ima. Ono što me svaki put ponovo ugodno iznenadi je odnos prema osobama s invaliditetom. Za razliku od grada u kojem živim, gdje su auti vrlo često po trotoarima, u Zagrebu se takva osoba može normalno kretati i nije osuđena na 2-3 lokacije samo zato što se netko nije sjetio da je potrebnije dozvoliti svima da imaju pristup nego dozvoliti samo nekima da autima ulaze gotovo u same kafiće, trgovine, banke, ... a sve to jer im se ne da dignuti dupe sa sica.

I nekako najbitnije je ono da sam pored polusamačkih trenutaka u kojima sam uživala, imala i one druge u kojima su mi društvo pravili jako dragi ljudi. Prva je bila cijela obitelj Cookie - mama Cookie kojoj majčinstvo baš dobro stoji, tata Cookie koji zna sve živo o malim bebama (ako živite u Zagrebu, a treba vam dadilja - moja preporuka ) i ovaj slatki Cookić koji je jako dobar, samo jede i spava. Nakon njih, moja me rođakinja (jedna od "malobrojnih" Dalmatinaca u Zagrebu ) provela Tkalčićevom, a kasnije smo išle i na Cvjetni trg. Inače, Zagrepčani, dajte naučite da se Cvjetni trg zapravo zove Trg Petra Preradovića , jer onako zbunjujute sve one koji imaju karte i planove gradova u kojima zapravo ne postoji trg koji se zove Cvjetni. Onda, Bigica i ja smo nakon priče u dubokoj hladovini jednog od mnogobrojnih kafića prošetale i završile na pizzi pri čemu se utvrdilo da je moj želudac veći. Poslije smo opet hodale, ali ne radi potrošnje kalorija nego, jasno, radi priče, što govori da je Bigica jako drag i ugodan sugovornik s kojim se da satima pričati. I na kraju, iako ne manje bitno, vidjela sam se i s Trill preko koje sam upoznala Djuru koji je odmah morao otići. No nama dvjema nije bilo dosadno. Naprotiv. Ako niste znali, u što ne vjerujem, Trill je jako draga. Kupila mi je jedno unikatno srce pa sam zaključila da me skroz voli. Zanemarimo da na srcu piše "volim Zagreb" . I ja nju isto volim. Iako joj nisam kupila ništa. Ali hoću, kad dođe u moj grad.

Zato, mogu vam samo još ovo reći - ponoviti vam da mi je bilo jako lijepo, i isto tako, ponoviti vam da se preko neta stvarno da upoznati ljude koji ti prirastu srcu. I da, po tko zna koji put moram reći da jako volim blog i ono što njime dobivam.

p.s. Prva slika je moj zagrebački poklon vama. Naime, jedan gift shop se tako zove, a meni se baš svidio naziv pa vam ga poklanjam.