Nedavno se u hrvatskoj javnosti pojavila nova "top" tema za naslovnice - obavezno srednjoškolsko obrazovanje. Stavimo na stranu to što je premijer htio skupljati političke bodove (koji političar to ne želi?), stavimo na stranu i to što takva ideja iz sadašnje perspektive (posebno laika) može zvučati utopistički. Ako to izuzmemo, dajmo se malo svi skupa zapitajmo gdje je problem.

Čula sam svojevremeno jedan komentar "koji kretenoid, on nije normalan, pa tko će graditi ceste". Mislim, ljudi moji, pa tko imalo inteligentan može izvaliti takvu rečenicu. Jedno je polemika koju smatram nužnom, ali ovdje čak i ako zanemarim stil, ne mogu zanemariti bit. Naime, zašto se uopće obrazovati? Možda je trebalo pustiti da nam razina obrazovanja bude na nivou neke nerazvijene afričke ili azijske zemlje pa da kopamo i kopamo i da nam to postane temeljni smisao. Da je tako nešto došlo iz Švedske, garantiram vam da bi komentari bili "ma gdje smo mi od njih, oni su neki drugi svijet, oni su 100 godina ispred nas". Ali kad se ideja javi ovdje (ne mislim da se pojavi prvi put, jer ona se već ponegdje i javila), ajmo onda katastrofično reagirati da bude sve u stilu hrvatske političko-medijske scene. Inače, mene osobno nije nimalo strah da će nam prifaliti kopačkog kadra jer takvoga će uvijek biti, jednako kao što i sada ima onih koji nemaju završenu osnovnu školu. Znam da to povlači i pitanje uvoza radne snage, ali mislim da je puno opasnije kada se mora uvoziti intelektualna radna snaga, nego ona koja je isključivo manualna.

Druga stvar radi koje mi se obavezno srednjoškolsko obrazovanje sviđa je činjenica da će se tada ipak manje mladih 15-godišnjaka naći na ulici i ubijajući dosadu lagano uplivavati u kriminalne i/ili narko vode. Naravno, nije to pravilo, jer ima i onih koji par godina ne rade ništa, spavaju do podne, žive na račun roditelja, a onda se u 20 i nekoj sjete da bi se moralo nešto raditi pa na kraju i završe na jedinom mogućem mjestu - kao pomoćni radnici. Sasvim je jasno da niti mogu niti trebaju svi članovi društva biti visokoobrazovani ili sa završenom gimnazijom, ali strukovne škole su nam ionako poluprazne, posebno neke, što u krajnjoj liniji ima i neke dalekosežnije posljedice vezane za proizvodnju. Prema tome, mislim da je u konačnici od te ideje puno veća korist nego šteta pa mi apsolutno nije jasna ta stvarno neprimjerena reakcija kao da je riječ o nekoj nazadnoj, a ne naprednoj ideji.

Drugo što je izazvalo poprilično kontroverzi je Bolonjski proces i njegovo uvođenje u sustav visokog obrazovanja. Moram priznati i da sam sama bila skeptična. Čini mi se s razlogom, jer samo uvođenje bilo je više rezultat (opet) političke odluke nego pravodobnog trenutka. U tom smislu, barem za ono što sam sama pročitala, smatram da su mediji s pravom biti kritični. Bolonjski proces koji se temelji na većoj mobilnosti studenata (osobno meni nerealno u hrvatskim okvirima, barem zasad) i koji se temelji na kontinuiranom učenju smatram dugoročno nečim dobrim i pozitivnim. Čak i kratkoročno, kontinuirano usvajanje znanja donosi puno veći rezultat - tj. znanje koje nije od danas do sutra. A to je ipak bliže onom pravom znanju. Za razliku od onog "kampanjskog" koje jednako brzo ode kao što i dođe. Činjenica je da se nekim profesorima (kojih baš i nije tako malo) takve radikalne promjene nisu svidjele, jer puno je lakše odvojiti se od studenata, izbiflati svoje i na kraju ispitivati. Sadašnji sustav zahtjeva veću angažiranost profesora, time i veću "borbu" za studenta što će, vjerujem, u nekim budućim godinama donijeti i ono da samo kvalitetna i zanimljiva nastava može nekome garantirati posao. Dakle, problem je po mom sudu puno manje u promjenama, a puno više u uvođenju istih u sustav koji za to nije bio spreman. Trebalo je možda krenuti samo sa jednom grupom, jednim studijem unutar nekog učilišta, a onda postupno, učeći i na greškama, uvoditi i ostale.

I posljednje što ću spomenuti je izbor novih članova u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU). U priči o HAZU i o tome tko nije primljen u tu prestižnu zajednicu, javila se polemika oko neprimanja u istu Miroslava Radmana. Ne poznajem dovoljno njegov rad, a ni pravila po kojima se u HAZU (ne) izabiru članovi pa nisam kompetentna govoriti je li ta odluka ispravna ili ne. Istina je da lako možemo (ispravno ili pogrešno) zaključiti da koliko god nam sumnjivih odluka ima drugdje, moglo bi biti i vezano za ovaj slučaj. Međutim, spontano mi je palo na pamet kako su u cijeloj toj priči marginalizirani Vladimir Veselica i Stipan Jonjić. Dakle, zadesila ih je ista sudbina kao i Radmana, ali ne ... novine su pune Radmana i njegove stručnosti, a nitko ne spominje stručnost i drugih koji nisu primljeni. Kako sam rekla, o stručnosti ijednoga ne mogu govoriti, ali uvjerena sam isto tako da mnogi novinari koji su se upustili u te priče ili traže senzaciju koju domaći znanstvenici očigledno ne mogu izazvati. Postoji također i trend da je rad VANI nešto priznato i hvale vrijedno, dok rad u Hrvatskoj može biti sasvim vrijedan, ali valjda ne zaslužuje dovoljnu pažnju.

Inače, neki komenatri na webu tipa "treba to (misleći na HAZU) raspustiti, to su sve ljubomorni starci" su isto tako rezultat nezrelosti. Da se netko tko tako govori potrudio vidjeti što je HAZU, kada je nastao, tko ga je oformio i sa kojim ciljem, ne bi nikad pisao takve bedastoće. HAZU je zajednica ljudi pa prema tome podložna i pozitivnim i negativnim utjecajima. No, s druge strane, smatram da neke individualne netrpeljivosti nikako ne smiju imati veći utjecaj na sam smisao i egzistenciju takve zajednice. Jasno da je dobro i na takvim slučajevima nastojati vidjeti što je dobro, a što loše, ali takve generalne ocjene su nezrele i nemaju veze sa zdravim razumom. To bi bilo kao da je radi "afere Clinton" netko rekao "ajmo ukinuti državu (mislim na SAD), to su sve lažljivci koji misle samo ... znate već čime. Ja to zovem aferama. Malo protresu pojedine institucije (makar i predsjedničke), ako je sposobnosti i raščešljaju ponešto, ali se na tome GRADI, a ne ruši. Nekima kao da je na pameti samo destrukcija. Ne razumijem takve ljude, stvarno ne razumijem.

I da zaključim, puno toga ne znam, o puno toga mogu donositi krive zaključke, ali ono što je sigurno je da ću se barem potruditi doći do elementarnih činjenica i nakon toga promisliti o tome što sam pročitala ili čula. Obrazovanje je pokazatelj zrelosti nekog društva, ali njegov temeljni cilj nije samo usvajanje znanja nego i razvijanje čovjeka u smjeru razvoja mišljenja. Nekako imam dojam da toga u Hrvatskoj fali. I da je zato jako lako biti medij koji ako želi manipulira gotovo svime što se pokaže "dobrom prilikom".

p.s. Kladim se da će ova tema zanimati puno manje ljudi nego ona od neki dan ... ona o nenikloj travi. Tko zna zašto. Ali i to nam dosta govori. Vidim i da je ovima koji ne čitaju postove sasvim svejedno o čemu se piše. Promišljanje za svaku pohvalu.