Koji put prije nego krenem pisati o nečemu, pojam ubacim u Googleov pretraživač, tek da vidim ima li nešto zanimljivo. Osim nekih dječjih savjeta tipa "kako šarmirati curu", nekih rečenica o tome kako bi nam Premijer (Šarmer) trebao osvojiti Carlu del Ponte i nekih meni nejasnih pojmova "šarmantan stan", o šarmu sam našla i jednu rečenicu - "Šarm je kad dobijete ono što želite, a da ne morate tražiti."

Ako slučajno niste znali, riječ šarm dolazi od francuske riječi charme što znači draž, dražesnost, čar, ljupkost, dopadljivost, privlačnost, simpatičnost. Iz nje onda proizlaze i riječi šarmantan, šarmirati, šarmer.

Gledam neki dan zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Onaj njegov blago rečeno alkoholni gaf nikad ne bi mogao proći da svoj šarm ne koristi baš onako kako treba. Po potrebi je skrušen, po potrebi je "jedan od nas", po potrebi razumije maturante, po potrebi je točno ono što treba biti da bi bio drag. Dobro, znam da ima i onih kojima nije. Ali takvih je ipak manje. I ja nisam među njima. Možda bi to netko mogao nazvati glumom, ali uvjerena sam da to nije (samo) to. To je njegova sposobnost da neke svoje vrline upakira tako da je svakome teško ne primjetiti ih.

Prilično sam principijelan tip čovjeka, što se posebno ogleda u poslu. Volim da je sve pedantno, uređeno, nekad možda čak i previše. Ali ne mogu si tada pomoći u želji da bude po mom, a to znači onima koji nisu kao ja nametnuti da to ipak treba biti tako. Jasno da mi ne uspije uvijek, ali s godinama iskustva naučiš da nekad više možeš postići ne samo izlaganjem realnih činjenica, nego zamatajući ih tako da onaj tko odlučuje ili odabire mora misliti da je baš on taj koji je bio ključan u odluci, odnosno izboru. Osim toga, nije tu stvar samo draženosti (ni u kom slučaju ulizivanja), nego i uključivanja sivih stanica.

Negdje gdje mi sive stanice ipak ne rade tako je onaj šarm koji je usmjeren prema meni. Racionalno mi onda baš i ne radi najbolje pa me lako "obraditi" nekim riječima, osmijehom, gestom. Posebna su priča muškarci i to ne baš bilo koji. Naime, ima onih koji ni da sav šarm svijeta prikupe u svoju malenkost ne bi uspjeli postići da mi ponestane osjećaja za razum. Ima i onih drugih, u nekoj drugoj krajnosti, koji me toliko smekšaju da se i sama pitam kako im to polazi za rukom (ili bolje reći ustima, očima ili nečim trećim ). Teško mi je naći objašnjenje, ali onako slobodno procjenjujući to je nešto kao ono vječno pitanje o kokoši i jajetu. Ne znaš da li je netko šarmantan pa ti je zato posebno drag ili ti je netko drag pa je sve (ili gotovo sve) što taj napravi šarmantno.

Pokušavam osmisilti kako bih sama definirala šarm. To je ono kad netko zna kada treba izreći kompliment, a kada ga je bolje prešutjeti, ono kada bez obzira kaže li vam ovo ili ono zvuči drago, jer čak i kad se ljutite niste onako "pravo" ljuti, ono kada netko zavodi, a bez da se posebno trudi, ... ne znam zapravo. Znam samo da mi se neki likovi pri opisu lagano ukazuju u podsvijesti.

I da, moram opet spomenuti blog. Naime, vjerujem da ste i vi primjetili da je ovdje sve puno blog-šarmera i da mnogi blogeri i blogerice tako dobro ovladavaju pravom kombinaciojom riječi i osmijeha osvajajući svakog već pri prvom ili drugom čitanju. Ne znam za vas, ali mene su mnogi poosvajali.

UPDATE

Nakon odgledanog dodatka Dnevnika u kojem je Branimir Bilić ugostio gore spomenutog gradonačelnika, moram konstatirati da se nisam predomislila u ocjeni njegovog šarma. Usput čestitam i svima koji žive u glavnom nam gradu Dan grada Zagreba.