Sasvim sam sigurna da ovim postom neću otkriti ni Ameriku ni toplu vodu. Jer da nas ima svakakvih nije neko senzacionalno otkriće. Nije otkriće ni to da koliko god sam toga svjesna, uvijek se tome ponovo čudim. Ne toliko pojmu različitosti, već načinu na koji pojedini mentalni sklopovi funkcioniraju.

Prvo, da ponovim za one koji su se u ove moje "ispovijedi" uključili kasnije , nisam opterećena izgledom. Dotjeram se ako me volja, volim si izgledati koliko god mogu lijepo, no nisam rob izgleda niti to želim biti. Nadalje, ljepotica nisam, ali usprkos tome, nisam iskompleksirana. Lagala bih kad bih rekla da me nikad prije nije zasmetao neki "nesavršeni" dio moga tijela, ali sadašnja mi se percepcija izgleda bazira ne na svojem ili tuđem (ne)savršenstvu, nego na mom pogledu na njega.

Činjenica je da mnogi ljudi vole govoriti. Nažalost, nekima je bitno samo da govore, sadržaj je apsolutno nebitan. Takvi istina znaju izbaciti i koju pametnu, ali većina vremena im se svodi na prosipanje besmislica, gluposti ili jednostavno praznih riječi za koje pojma nemate čemu su trebale služiti. Sada probajte zamisliti nekog takvog i dodajte mu još jednu osobinu - zavist. Ako ne znate kako to izgleda, pravi ste sretnici što nešto takvo još niste sreli. No ne znači i da nećete.

Našla sam se jedan dan u nekom "razgovoru". Moram staviti navodnike, jer nije to bilo ništa dubokoumno. Bilo je čak i smiješno, s obzirom da reakcije dotične Osobe ni inače nisu bitno drugačije. Uglavnom, komentirala je Osoba svačiji izgled i baš svima u nekom komično-blentavom tonu rekla da ima viška kila. I to onima s kojima nije toliko bliska što si pristojan čovjek nikad ne bi dozvolio. I istovremeno onima koji viška uopće nemaju. Jer, zamislite da nekome tko nosi konfekcijski broj 36, 38 ili 40 i tko je proporcionalno građen zborite "imaš viška 3 kg" ili "morao bi skinuti 2 kg".

Mene osobno i nije nešto uvrijedila. Da vrtim po časopisima tipa "Mila", sigurna sam da bih po svom sudu imala i više viška nego što mi je nakalemila. Samo po sebi to mi i nije bilo interesantno. Niti me dira s obzirom na činjenicu da sam puno bolje osjećam sa tim "viškom", najbolje dosad. Ali više me zainteresirala jedna druga činjenica - Osoba je primjećivala svojevremeno kako bih "trebala dobiti koju kilu". Sada primjećuje da bi pokoju trebalo skinuti. Fascinira me da na putu od tog "-" do "+" stanja nije primjetila kad sam prošla kroz nulu. Ili bi nekome takvome za ičiju kilažu (nije tu uopće bitno da sam to ja) bilo prebolno reći da je "taman"?

Da ne bi ovaj post išao u smjeru koji ne želim, a to je polemika oko "optimalne" kilaže i naše (ne)zadovoljstvo njome, moram naglasiti da ovdje govorim o zavisti. I to onoj koja se ne odnosi samo na kilograme, lijepu frizuru ili šminku, nego i na sve ostalo što netko ne može sažvakati kod drugog čovjeka, npr. stupanj obrazovanja, obiteljske prilike, materijalna situacija (osigurna poštenim radom), dobri odnosi sa ljudima (ovdje spomenuti posebno znaju biti iznervirani dobrim odnosima sa suprotnim spolom ), itd.

Podrazumijeva se da mi te "brige" ne spadaju u nešto radi čega ne spavam. Naprotiv, ponekad se uspijem i nasmijati oko nekih takvih bisera. No ipak, kako sam rekla i na početku, čudim se da nekim ljudima da samih sebe nije stalo barem toliko da se ne ponižavaju i ne prave budalu od sebe. Misterija mi je, priznajem, da je nekome tražiti masnu kosu, pogrešku u poslu, nesretan brak ... ne samo zadovoljstvo nego i smisao. Sigurna sam, i to poprilično, da takvi imaju jako puno kompleksa. I da im ti izljevi zavisti sigurno ne pomažu u njihovom liječenju.

p.s. Trebam li se odreći onoga da pred takvom Osobom nekog trećeg pohvalim riječima "tako lijepo i mladoliko izgleda" da prvoj spomenutoj ne bih nanijela preveliku duševnu bol? Ajme, baš sam grozna što nekad još i uživam u tome.