Nakon pročitane knjige Nicka Hornbya "Hi-Fi" kao da o muškarcima znam mrvicu više. Kažem KAO, jer nije prvi put da mi se čini da sam nešto naučila, bilo iz iskustva iz vlastitog života, bilo iz tuđih, bilo iz knjiga koje na prilično realističan način opisuju i seciraju muško-ženske odnose. To što mi se čini ne znači nužno da stvarno i jesam naučila, ali ne bih sad o tome. Uglavnom, u ovoj se knjizi prožima nekoliko tema koje nas u nekom periodu života prate na ovaj ili onaj način. Ona koja je mi je u ovom trenutku posebno zanimljiva je problematika ponovnog uspostavljanja jednom prekinute veze, ali i cijeli niz razlika među muškarcima i ženama koji mogu biti uzroci možda ne uvijek prekida, ali vrlo često nerazumijevanja.

"Ne mogu razgovarati s Laurom jer ona živi s nekim drugim i zove me iz govornica i pravi se da nije tako, i ne mogu razgovarati s Liz jer ona zna za novac i i pobačaj i drugu koju sam imao, i ne mogu razgovarati s Barryjem i Dickom jer su oni Barry i Dick, i ne mogu razgovarati sa svojim prijateljima jer ne razgovaram sa svojim prijateljima, i ne mogu razgovarati sada jer je Laurin tata umro, i jednostavno to moram podnijeti jer sam inače zločesti dečko ..."

Vrlo često primjetim da muškarci ne vole razgovorom rješavati problem. Zapravo, kao da im se problem ne rješava nikako, osim ignorirajući ga. Ne znam zašto je to tako, zašto im je skoro uvijek gnjavaža razgovarati u trenutku kada dođe do problema. Nešto kao "čemu trošiti tolike riječi". Ne vole to ni sa osobom s kojom su u paru, a ne vole ni problem podijeliti s nekim drugim i olakšati si dušu i eventualno potražiti pomoć nekog ipak objektivnijeg. Mogu razumijeti da im to može predstavljati napor, ali nije li veći napor NE razgovarati i stvarati si unutra jedan veliki njok?

Posebna priča je strah. Svojstven svakom čovjeku. Susrećemo ga još kao djeca, ali se onaj uzrokovan duhovima, vješticama i raznih nemanima modificira u neke druge vrste koje ovise o spolu, dobi, karakteru... Onaj strah koji je zajednički svima, i djeci i odraslima, je strah da ćemo izgubiti voljenu osobu.

"Za vrijeme pogreba mi se dogodilo otprilike ovo: uvidio sam, po prvi puta, koliko me strah umrijeti, i koliko me strah da će drugi umrijeti, i koliko me taj strah spriječavao da napravim svakojake stvari ... spriječavao me da ostanem u vezi, jer ako ostanete u vezi i život vam postane ovisam o životu te osobe, i onda ona umre, kao što će sigurno biti ... U redu je ako ja umrem prvi, valjda, ali potreba za umiranjem prije nekog drugog nije baš nužnost koja me naročito veseli ... Meni ima više smisla skakati od žene do žene dok ne postanem prestar za to i onda živjeti sam i umrijeti sam i što je tako grozno u tome kada pogledate alternative?"

Stvarno samu sebe ne mogu zamisliti niti u jednom kadru nekog takvog "filma" u kojem igram ulogu "skakača". Naprotiv, totalno mi je besmisleno izabrati "skakanje" kao način bijega od straha, straha od samoće. Zato su mi potpuno razumljive riječi rečene iz ženskih (Laurinih) ustiju koja na jedno Njegovo kasnije postavljeno pitanje "I što bih ja onda trebao?" odgovaraju:

"Ne znam. Nešto. Raditi. Viđati se s ljudima. Voditi izvođače, ili čak voditi vlastiti klub. Nešto više nego da čekaš da ti se život promijeni i izbjegavaš svako vezanje za nešto. Ti se ne bi uz ništa vezao ostatak života, da možeš. Ležao bi na samrtnoj postelji, umirući od neke pušačke bolesti, i mislio bi, barem se uz ništa nisam vezao. Barem nikad nisam napravio nešto iz čega se nisam morao povući."

Onda, tu je i ona ugoda koju nosi sama potraga za Nekim ili Nekom ...

"...bilo bi ljepše da one slatke mogućnosti, ono sneno iščekivanje koje nosiš u petnaestoj ili dvadesetoj ili dvadesetpetoj, čak, kada znaš da najsavršenija osoba na svijetu može doći u tvoj dućan ili u red ili na prijateljev tulum svakog časa ... bilo bi ljepše da je sve to još uvijek tu negdje, u stražnjem džepu ili donjoj ladici...Znam što ne valja kod Laure. Ono što ne valja kod Laure je to da nju nikada više neću vidjeti po prvi ili drugi ili treći put...nikada više neću doći u pub pola sata prerano na dogovor s njom, zureći u isti članak u novinama i pregledavajući na sat svakih trideset sekundi ..."

Sigurno je da oni prvi trenuci upuštanja u vezu kada Nekoga pronađemo ili mislimo da smo pronašli izazivaju posebne adrenalinske osjećaje. Ali uopće ne sumnjam i da se nakon 10 godina poznavanja nekoga može stvarati adrenalin. Jedino treba biti kreativan, maštovit, voljan oduprijeti se onome da zajednički život postane rutina. Osim toga, postoje i prednosti i nedostaci kako povećanog adrenalina uzrokovanog neizvjesnosti i šarmu početnog osvajanja, tako i smirenosti radi sigurnosti u osobu koja nam je potpora.

I na samom kraju, tu je onaj strah od konačnog vezivanja - braka ...

"Vidiš, uvijek sam se plašio braka zbog, znaš, lanaca i okova, želim biti slobodan, sve to. Ali kad sam razmišljao o onoj glupači odjednom sam shvatio da je stvar suprotna: da ako se oženiš nekim koga znaš da voliš, i središ se, postaneš slobodan za druge stvari."

Naravno da stvari mogu biti i sasvim obrnute. Može se desiti da je situacija drugačija i da je žena ta koja prolazi kroz ono što prolazi glavni lik ovog djela. Iako rekla bih da je to rijeđe i da u konkretnim primjerima straha ipak muškarci prednjače. Osim u slučaju braka, jer čini mi se da je po tom pitanju strah podjednak. Upravo onaj strah da se njime nešto gubi, da će onaj drugi uzurpirati naš prostor i da više nećemo moći biti svoji. Ne mogu reći da i sama nemam raznih strahova, ali ovaj o strahu da će me netko mijenjati me ne muči ni najmanje. Zapravo, bila bih sretna da se pojavi netko tko bi malo iskorigirao moje mane koje sama ne mogu.

I da zaključim, vjerujem da se veze mogu obnoviti i da kao takve mogu živjeti dugo, čak i vječno. Često čujem da jednom prekinute veze treba odrezati i sasjeći. Da, sasvim sigurno ima i takvih. Ali ako postoji obostrana ljubav, onda ne mogu razmišljati drugačije nego da takva veza treba drugu priliku.