Nisam od onih ljudi koji uvijek imaju osmijeh na licu. Jednostavno nisam. Bilo bi dobro (i za mene i za druge) da jesam, no opet vam kažem, ja nisam ta. Usprkos tome, osim u trenucima kada sam u obiteljskom i skroz prijateljskom i/ili poznatom okruženju, gdje se potpuno prepustim iskazivanju svih pa i negativnih osjećaja, ipak imam onu elementarnu dozu pristojnosti da pozdravim poznate ljude koje srećem, ili čak i nepoznate, ako je takva situacija. I to ne baš bilo kako. Ne ovako ...

Ima Jedna, ne znam kako bih ju nazvala, koja radi kod nas i koja je po poslovnom rangu ne baš jako visoko. Inače to ne bi uopće bilo bitno da se ista ne ponaša kao da je direktorica. Ili možda savjetnik predsjednika države za vojna pitanja. Osim što je iz meni nepoznatih razloga puna sebe (što me nervira u svakom slučaju), ima još jednu manu - kad ju pozdraviš, nekad i ne odgovori. A kad i odgovori, ako je okrenuta od vas, uopće ni ne pogleda u čovjeka. Čak i kad je, oprostite na izrazu - nagužena, ne trza. Guzicom odgovara mrzovoljno "dobro jutro". Mislim, jasno je meni da svatko od nas ima tko zna kakvih problema, ali opet ... čemu tako baš svaki dan?

Drugi slučaj su podtipovi Mumljavci. Znate li one ljude koji promrmljaju nešto nerazumljivo. Nešto što bi kao trebao biti pozdrav, ali uspijete čuti tek pokoje slovo spušteno sebi u bradu. Mislim, il pozdravi il ne pozdravi. Ti neki neartikulirani zvukovi sa bezizražajnim pogledima baš i nisu nešto od čega mi jutro (p)ostane dobro.

Znam i kategoriju S Naklonom. To su oni kojima je teško otvoriti usta pa vam naklonom glave javljaju da su vas zapazili. Možda je namjera najbolja, ali nekako ne volim ni tu varijantu izigravanja prinčeva i princeza na dvoru.

I još ću samo spomenuti jednu vrstu. Leteći - Strašno Mi Se Žuri Jer Sam Biznismen-Faca. Naravno da ne mislim da netko treba čavrljati kada mu se žuri, ni ja se ne zaustavljam kada sam u poslu. Ali, ima onih kojih strašno vole tu ulogu uvijek i svugdje. Ja ju ne volim, niti primjenjivati je pretvarajući se, niti vidjeti ju kod drugoga.

Da ne ispadne da baš ništa ne volim, moram ipak reći da volim čuti iskren pozdrav kojega ne moram čitati s usana. Volim i kad se ljudi pri pozdravljanju gledaju u oči. Volim i osmijeh. Makar i onaj tipa "pusti me, vidiš da još spavam". Ili onaj "baš me svi dave". Nisu to baš osmijesi od kojih vam se grče trbušni mišići, ali od ljudi nerijetko na takav dobijete jedan uzvratni "bit će bolje". A to svakome treba, bez obzira je li toga svjestan ili ne.

Evo vam ... pozdrav s osmijehom. Veliki.