Super bi bilo da možemo živjeti bez troškova za hranu, odjeću, obuću, kozmetiku i sve one osnovne stvari bitne ne samo da bismo uživali u ljepotama života, nego i da sebi (i eventualno svojim najbližima) osiguramo zadovoljenje elementarnih ljudskih potreba. No kako ne postoji Dobrotvor i/ili Marsovac koji bi nam te troškove nadoknadio, voljeli ili ne, htjeli ili ne, moramo raditi. Pri čemu trebamo biti sretni da posao imamo, za razliku od mnogih među nama koji nažalost nemaju tu privilegiju. Tada ćemo se, bez obzira što ćemo se svi složiti oko onoga kako materijalno ne vrijedi bez onoga duhovnoga, emotivnoga, intelektualnoga, među ostalim zapitati i koliko vrijedi naš rad. Nema smisla posebno naglašavati da bi svatko od nas htio da mu je rad što više plaćen. Ako ništa drugo, to je znak cijenjenosti i vrijednosti radnoga mjesta, a time i onoga što radimo.

Tu nastupa druga faza. Uspoređivanje. Po raznim teoretiziranjima i kršćansko-moralnim načelima idealno bi bilo da ne zavirujemo u nešto što nas se ne tiče. Zavirivati u tuđe intimno dvorište, bračno, financijsko ili bilo koje drugo nije nešto što bi trebala biti praksa. Ali, postoje neke iznimne situacije u kojima ono što je moje, na neki način postaje naše. Konkretno, netko tko dobiva plaću iz proračuna i radi u instituciji koja je državna ne može biti pod staklenim zvonom. Naime, svaki građanin ove države puni taj proračun. Čak i dijete koje si kupuje žvake ili sličice.

Naša državna televizija HRT je ne samo da državna, nego joj još k tome i oko milijun kućanstava uplaćuje 66 kuna mjesečno (što mjesečno iznosi 66 milijuna kuna). Prema tome, ona je u najmanju ruku odgovorna ljudima koji je financiraju. Stoga nedavnu "aferu Milić" ne smatram nekom nepravdom. Naprotiv, smatram da je HTV dužna obavijestiti nas gdje idu novci.

Posebna priča su konkretne plaće. I konkretno uspoređivanje. Tako recimo Denis Latin u jednom mjesecu (tj. za 4 svoje emisije) zaradi ono za što neki (visokoobrazovani) čovjek s mjesečnom plaćom od 4.000 kuna mora raditi 8 mjeseci. Ako je pak riječ o nekoj ženi koja radi i industriji odjeće, onda je puno dramatičnije, jer njena plaća čini mi se iznosi manje od 2.000 kuna. Ako nam predsjednik države ima plaću 20.000 kuna (ispravite me ako griješim, nisam sigurna da sam našla točnu informaciju), a isto tako je financiran iz proračuna, onda uopće nema logike da Latin ima 32.000, Milić 26.000, a skoro do njega su i Stanković i Novak-Srzić sa 18.000 kuna.

O Latinu sam nedavno pa neću opet, Milića smatram jednim od najboljih i najsposobnijih hrvatskih novinara. Usprkos tome, baš uvijek kada se spomene njegovo ime, ja pomislim - Jutel. Hloverka je žena za sva vremena. Izazivala je kroz sve ove godine razne komentare, surfala je uz razne struje prilagođavajući se (političkom) trenutku, ali usprkos tome, a i pokojem biseru kojega provali, sposobna je. Da nije, već bi ju davno otpuhale desno-lijeve Sanader-Račan vode. Stanković je nekoliko puta pretjerao, ali ako to zanemarim, sviđa mi se način na koji radi. Postavlja bodljikava pitanja svima (bez obzira što nikako da sakrije svoju ipak ljevičarsku orijentaciju), a i ono što rijetko vidim na našoj televiziju (rekla bih da Hloverki po tom pitanju ne ide), inzistira na odgovoru kada ga sugovornik zaboravi, ili što je češće, kada želi iz njega izmigoljiti.

Da, ovaj gornji odlomak nije baš da je bio skroz nužan za temu , ali jednostavno nisam izdržala da ne napravim kratak osvrt na one novinare koje smatram jednim od najkvalitetnijih na HTV-u (a time i općenito na području svih ostalih naših televizija). Time je valjda jasno da smatram da oni moraju biti adekvatno plaćeni. E sad, što je adekvatno u državi u kojoj liječnik opće prakse ima plaću jedno 6.000 - 7.000 kuna, u kojoj učitelj ima oko 4.000 i u kojoj pripravnici raznih struka sa završenim fakultetom imaju i manje.

Najmanje što nam je HRT dužan, osim osiguravanja kvalitetnog programa u skladu sa nacionalnim interesima, je da nas informira o tome kolike su plaće njenih djelatnika. Bez obzira na Milićeve motive, nitko tko radi za državu (čitaj: za narod) ne bi trebao biti u ulozi zaštićene biljke i svatko u Hrvatskoj trebao bi imati pristup tim informacijama. Kome god nije pravo (radio na HTV-u ili u bilo kojoj državnoj instituciji), nek se izvoli obratiti privatnicima za posao. Oni sigurno poštuju diskreciju. Ali i tu diskreciju, ne sumnjam, znaju naplatiti.