Hrvati i Amerikanci nemaju isti pogled na mnoge stvari. Jedna od njih je i na ono - biti slavan. Mi smo indiferentni čak do one granice do koje i da npr. po Korzu prođe Madonna, nitko (osim možda djece) neće pitati autogram. Ameri pak vrište na sve i svakoga. Istina je da ćemo i mi primjetiti nekog poznatog, ali reakcije su nam bitno različite. Posljedice (kvazi)slave možda baš i nisu.

Sam pojam "biti slavan" u Hrvatskoj i nije nešto bombastično, spektakularno i garancija da si uspješan u svom poslu (ili "poslu"), a k tome da si bogat, zabavan i ugledan. Čini mi se da je to više stvar kvazimedija koji žele "jet-set" raditi tamo gdje je taj pojam postojan jednako kao i snijeg na Havajima. Isto tako, razni kvazibiznismeni svoga područja (npr. kvazipjevači, kvaziglumci, općenito razne kvazipoznateface) umisle si da su neke superzvijezde i onda do granica koje vas tjeraju na smijeh rade sliku "Kad Izađem Na Cestu, Gotovo Da Ne Mogu Disati Od Povlačenja Za Rukav". Svakako.

Cijenim ljude koji daju sve od sebe u svom poslu i čiji su rezultati vidljivi kao posljedice toga rada, a pritom ostaju svoji i ne prodaju baš sve za novac. Ako su to i pjevači zabavne glazbe, nogometaši ili fotomodeli, mišljenje mi se ne mijenja. Slušala ili ne slušala npr. Gibonnija ili Olivera, cijenim način na koji rade i na koji su puno "prizemnije" od mnogih drugih, manje uspješnih. Jednako tako cijenim čovjeka koji zna svoj posao, bilo da je ekonomist, pravnik, liječnik, učitelj, zidar, trgovac ... ili jako dobar picajol.

Posjednite u nekoj zabavnoj emisiji (hipotetski govorim, osim ako niste urednik jedne takve emisije ) jedno pored drugoga Janicu Kostelić i Sandija Cenova, imat ćete dojam da je Janica obična cura iz naroda koja po ničemu ne odskače od svojih vršnjakinja, dok ćete za Sandija pomisliti da je superstar koji je eto baš jučer sišao sa hollywoodskog crvenog tepiha. Ako ga slučajno samo čujete, a ne vidite i ne znate kako izgleda, pomislit ćete da je i strašno, ali baš strašno zgodan (negdje na nivou Brada Pitta), jer i on sam i oni isti kvazimediji pripisuju mu tu karakteristiku. Po mom skromnom ženskom sudu, na svakom koraku Korza i bilo kojega drugoga dijela Rijeke vidite muškarce puuuuno zgodnije od njega što mi vezano za konstantno hvaljenje njegovog lika stavlja konstantan upitnik i neizostavno čuđenje. S njegovim "djelom" stvari nisu bitno drugačije. Osim ako me netko od vas ne educira po pitanju polja njegove stručnosti. Da ne bi bilo zabune, nije on nikakav ekstra primjer u odnosu na Vlatku Pokos i bilo koju drugu našu "zvijezdu".

Ne patim od veličina, ni najmanje. Sam "čin", status, pozicija uopće me ne diraju tako da po tom pitanju uopće nemam kompleksa ni osjećaja manje vrijednosti, ni iskreno rečeno posebnog respekta. Isto tako nikoga ne smatram manje vrijednijim od sebe, bez obzira na posao koji radi, obrazovanje koje ima, i bez obzira na stanje računa. To naravno ne znači da me ponekad neki ljudi ne impresioniraju. Da, postoje oni koje posebno cijenim, ali prije svega iz već spomenutih razloga - velikih djela, skromnosti, pristupačnosti, ljudskosti.

Moram primjetiti da i ovdje na blogu neka "zvučna" imena standardno dobivaju pažnju bez obzira na njihov (ne)kvalitetan rad (Prangeru, nemoj sad opet - što je kvaliteta?, neke se stvari jednostavno znaju ). Jasno, i blog je samo jedno od mjesta koje želi biti "in", a to znači ne zaostajati za hrvatskim trendovima. To isto tako znači ne samo pratiti poznatoga člana obitelji, nego i pratiti muževe, žene, djecu, ljubavnike, ljubavnice itd. Mislim, sve je to u redu do onda do kad se svaka, ali baš svaka konstruktivna kritika nečijega rada ili drugačiji stav ne počne smatrati zavišću. Naime, često si poznate osobe, a prije svega rekla bih one koje si umisle da su "zvijezde", počnu umišljati da baš svatko želi biti pred kamerama, da baš svatko želi svoju facu vidjeti na naslovnici i da baš svatko želi da o njegovim privatnim i intimnim stvarima razglaba cijela nacija. E pa radi informacije takvima, ima nas i kojima je to zadnja stvar koju bi u životu radili. Ne zato što smo tamo neki čudni ljudi koji se zavlače u mišje rupe skrivajući se od svijeta, već iz razloga što zadovljstva vidimo u nekim drugim stvarima.

Da ne bude zabune, biti pred kamerom (kao pjevač, glumac, novinar, spiker, sportaš, političar ...) je čovjekov direktan ili indirektan izbor (radi prirode posla) kojega poštujem jednako kao i onoga koji pred kamerom nije. No, nikako ne smatram da je to mjerilo vrijednosti po kojem bi trebalo cijeniti ljude. A bojim se da se to vrlo često događa.

Čini mi se da u onoj Gundulićevoj "tko bi gori, sad je doli, a tko bi doli gori ustaje" svatko može izvući neke zaključke, a možda i pouke. Moja bi bila da se u životu u smislu "imati" puno toga u životu mijenja. Ono što imam danas, ne moram imati i sutra, ono što nemam, možda ću imati sutra. Ono što se ne mijenja i zajedničko je apsolutno svima, i poznatima i nepoznatima, je ono - biti. Jesi ili nisi, to se s kamerama ni ne dobiva ni ne gubi.