Ili ... zašto ne kupiti Roadstar

Ponekad mi dosta vremena treba da donesem čvrstu odluku. Ono kao da dam sebi obećanje da će biti tako i nikako drugačije. Ali kad to (konačno) napravim, onda je to skoro kao amen. Kada nešto odlučim, onda se odluka držim. Nije to poanta cijele priče, ali je bitno da znate radi onoga što slijedi.

Planirala sam ovih dana otići na jedan izlet. Ništa spektakularno, ništa prestižno. Onako, za svoju dušu. Nije krenulo po planovima, jer se već unatrag neko vrijeme nije baš sve ispoklapalo kako je trebalo. Ali rekla sam sebi "što ima veze, mogu ja i tako", onda se opet desila druga otegotna stvar pa treća pa četvrta ... i usprkos svemu tome, nisam se dala i ostalo je na tome da na izlet idem.

S obzirom da put ne bi bio baš kratak, htjela sam si ga uljepšati cd-playerom sa malim slušalicama (ono Trill što ti imaš kad pjevušiš po cesti pa te ljudi zaustavljaju ) i brdom lijepe glazbe (dobro, možda vama i ne bi bila tako lijepa, ali u ovom slučaju niste bitni vi, nego ja ). Jedino što mi je trebalo otići ga kupiti što sam i napravila. Cijene nisu bile baš nešto bitno različite, nisam uzela baš najjeftiniji model kao ni najskuplji, jer ne provodim vrijeme baš stalno na putu da bi mi to bilo od životne važnosti.

I tako, dođem ja doma jedva čekajući da isprobam to čudo tehnike, pročitam upustva, stavim baterije i uključim punjenje, stavim jedan (sprženi) CD, uključim slušalice (one originalne) i gotovo napravim blaženu facu od sreće. Kad ono ... počne reprodukcija zvuka ... nije da zavija, nije da preskače, nije da škljoca, ali majko mila, ako je to to, i ako to treba zvučati kao da sam našla lošu frekvenciju neke radio stanice, onda ... onda to ne želim imati.

Sinula mi je ne previše utješna ideja da je možda ipak trebalo kupiti bolje slušalice pa sam stavila jedne bolje svoje (samo masivnije) da probam, ali ništa, ista stvar. Onda se uključio i brat. Dao mi je jedan originalni CD misleći da je možda u tome stvar. Ali opet ništa. Onda mi je rekao "baš mi te žao" i pogledao takvim pogledom. Onakvim kakvim pogledaš čovjeka koji ima izraz lica kao neki tužni psić. Mislim da sam baš takav imala.

Nije stvar u j* CD-playeru (niste baš ovdje navikli na takve riječi, ali valjda mi sad polako dolazi i ljutnja), nego u tome da mi je to sve srušilo. Kao neka točka na "i". Ili onako kao kad gradiš kulu od karata koja se cijelo vrijeme urušava, ne daš joj da se sruši, ljepiš ju na sve načine, a ona se najzad ipak sruši.

K tome, tako nemam sreće s tom tehnikom. Linija nije baš dugo trajala i počela zezati, prvi mob taman nakon garancije počeo zafrkavati toliko da sam dala najprije jedno 200 kn za popravak i svejedno kupila drugi, jer je bio nepouzdan, a na DVD/video player sam bila pogledala sveukupno 2 ili 3 filma prije nego je riknuo. Nemam baš razloga kriti da je ovaj zadnji bio marke iz podnaslova.

Mora da sam bila strašna truba kad mi ovo zadnje nije bilo dosta da opet od tog famoznog Roadstara kupim upravo ovaj današnji CD-player (kojeg sutra nosim natrag), no nije bilo nekog izbora, a i rekla sam sebi da je matematička vjerojatnost da opet dobijem neki shit (namjerno koristim anglizam, valjda mi zvuči manje ... ma znate ) vrlo vrlo mala. Eto, izgleda da mi ide realizacija malih vjerojatnosti pa bih trebala početi igrati loto.

Sigurna sam da postoji i druga strana medalje iste priče. Razmišljam da mora da je nešto dobro u svemu tome. Možda i nisam trebala sutra biti tamo gdje sam krenula, možda je baš tako trebalo biti pa me drugi put čeka nešto bolje. Da, sigurno je to. I zato mi je lakše. Puno lakše. A možda je malo i radi toga što sam se vama izjadala.

UPDATE

Vratila sam ga i dobila novac natrag.