Vidjela sam na naslovnici post blogerice Tanie kojega sam pročitala. Smatram ga kvalitetnim iako se sa njenim pogledom na "prosječnost" ne slažem. Kao niti sa mnogim komentarima. U stvari, moglo bi se tada ovo shvatiti kao replika, a zapravo nije. Više neki moj pogled na jednu te istu stvar.

Spomenula je Tania neku svoju prijateljicu koja je govoreći o čovjeku za kojega se uskoro udaje rekla " Znaš, ima i gorih od njega!" Ako bi se taj njezin Budući nazvao prosječnim, onda sam naravno protiv "prosječnosti", jer to onda NIJE ljubav (prosječna ljubav i ne može postojati, ljubav je ili nije). A pomisao na udaju bez ljubavi mi je stvarno kao da se dogovara neki posao. Neprihvatljivo.

No, u nekim drugim kontekstima mi ta prosječnost baš i nije pojam za svaku kritiku. Ne iz razloga što netko nema pravo kritizirati sve ono što smatra da treba, nego jer sam stekla dojam da ljudi usljed prevelikih želja zaborave na osjećaj za realnost. I još više, zaborave da se u istoj realnosti itekako može uživati. I to u svakom njezinom trenutku.

Konkretno, uzmimo da netko ima osrednji stan. Zašto taj osrednji stan ne bi bio razlog sreći, a ne razlog utopijskim željama za BeverliHilsKućomSBazenom? Kako sam i sama ne tako davno listala oglase i gledala cijene, mogu reći da netko može biti SRETAN da IMA stan. Jer doći i do neke da ne kažem rupe znači svaki mjesec izdvajati popriličnu gomilu novaca. Ako taj osrednji stan uredim po svom ukusu (jasno da mogu, ako je moj i nisam podstanar), onda on više i nije tamo neki prosječan stan, onda je MOJ stan. Moj brlog, moj kutak, moj svijet.

Onda, uzmimo posao. Divno je gledati neke američke serije u kojima liječnici, odvjetnici, novinari i drugi imaju prekrasne urede, dinamičan posao koji podrazumijeva letove s jednog kraja države na drugi (opet moram spomenuti trovremenski Taft koji se baš u sve to uklapa), nemalu plaću koja se reflektira i u tome da imate osjećaj da svaki dan u godini mogu nositi novu odjeću. No, to nije realnost. Realnost mi je da se u našim školama, uredima, novinskim kućama, ordinacijama, trgovinama, frizerskim salonima i sa puno manje raskoši i osjećaja glamura može čovjek dobro osjećati, posebno ako se radi u struci. Samo treba u tome vidjeti ili pronaći smisao misleći na to kako svatko može unaprijediti posao. I biti kreativan.

Onda, tu su automobili ... pa zar radi susjeda treba kupovati novi auto? Zar netko ne bi mogao sa golfom iz '97 koji je ispravan, uredan, vozi, jednako uživati u cestama, vožnji ili uostalom prevesti se jednako brzo s jednog mjesta na drugo? Zar stvarno baš moram imati "iznadprosječno" dobar mobitel koji može "sve živo"? Zar mi baš treba ona "iznadprosječna" majica koju više nemam gdje staviti u ormar?

Možda je nekome prosječno raditi kao prodavačica, imati muža stolara ili uopće ga ne imati, imati 2-3 djece ili uopće ih ne imati, imati stan ili biti podstanar, imati stari auto ili novi na kredit ... ali pitam vas ... što je to po definiciji (iznad)prosječno?

Ne, ako ste pomislili da je smisao ovoga posta govoriti kako čovjek ne treba težiti za boljim, onda ste krivo pomislili. Upravo suprotno, smatram da uvijek tome treba težiti za boljim. Ono što želim reći ima veze sa onom čašom - napola punom ili napola praznom. Stvar je naše osobne percepcije onoga što imamo. Drugo, težiti za iznadprosječnošću u onome "imati" i onome "biti" nikako nije isto. Uvjerena sam da ako nismo sretni, onda nećemo biti ni u stanu na 5. katu sa 50 kvadrata bez lifta, niti ćemo to biti u stanu od 80 kvadrata s pogledom na more.

Pa si postavljam pitanja - zašto se itko mora sa ikime uspoređivati da bi SEBI rekao da je ili nije uspješan (ili čitajte neprosječan)? Zašto bi mediji, serije, susjedi ili TamoNekiLikKojegaZnam postavljali NAŠE granice? Pa zar ne može svatko od nas stavljati svoje granice? Svoje realne granice? One koje će ga usrećiti, ne samo kao što je dijete sretno kada dobije novu igračku nego onako da se osjeti ispunjen iznutra. Iznadprosječno ispunjen.

Mislim da u životu ključnu ulogu ne igra "prosječnost" nego naše vlastito zadovoljstvo samih sa sobom. Uvjerena sam da ono što se nekome (da ne kažem mnogima) čini prosječnost, može biti itekako iznadprosječno u svijetu nekoga drugoga. I zato, moram vam reći, volim prosječnost. Onu prosječnost koja je prosječnost samo za vanjski svijet i površan pogled izvana. Onu prosječnost za koju bi mnogi rekli da je "kakav-takav" život. A da pojma nemaju da takva prosječnost može nositi puno više unutarnje sreće od neke druge - iznadprosječnosti.