Doći sa svojim djetetom živjeti u neko mjesto čini se kao najobičnija stvar na svijetu. Doći živjeti u jednu francusku provinciju 1959. godine sa svojom izvanbračnom kćeri kao - gospođica i ateistkinja, baš i ne. Posebno ne ako takva gospođica želi podići revoluciju. To što je oružje revolucije čokolada, nema nikakve veze da to bude olakotna okolnost.

Vjerujem da je većina pogledala ovaj u najmanju ruku drugačiji i neobičan film. Drugačiji ne po onome prikazu konzervativnih sredina, jer sličnih smo problematika već vidjeli, već po načinu na koji je to napravljeno. Sofisticirano, slatkasto, baš onako kako svatko od nas može razumijeti i dovesti na razinu vlastite interpretacije.

Pojava "čokoladarnice" u vrijeme Korizme šokantan je događaj u tome kraju. Sigurno to ne bi bio da je samim stanovnicima prepušteno da biraju hoće li osjetiti malo užitka. Ali u filmu je Gradonačelnik taj koji je nepresušan izvor "moralnosti". Onaj koji čak i mladome svećeniku određuje što je ispravno, a što ne, što je moralno, a što nije. Posebno kada ovaj okopavajući korov pjevuši američku pop-pjesmicu.

Isti Gradonačelnik je i "savjest" mjesta što znači da njegovi prijekori djeluju tako da stanovnike mjesta doslovno utjeruju u ispovijedaonicu, gdje sa neskrivenim oduševljenjem prema toj slastici ispovijedaju konzumiranje "griješne mekane kreme" ili tople čokolade.

Do preokreta dolazi kada Gradonačelnik konačno sebi priznaje da ga je žena ostavila radi ljubavnika i da se neće vratiti. Utjehu, pogađate, pronalazi u čokoladi, ali baš ne pronalazi mjeru, valjda jer je predugo tijelo sputavao, a da nije trebao.

Ako se malo odmaknem od filma, i samoj si postavljam pitanja vezana za tjelesne užitke. Pri čemu odgovore tražim u zdravorazumskom promišljanju, vlastitim uvjerenjima, ali i "slabosti" (možda povremeno trebam izbaciti ove navodnike ) i prema nekim (ne mogu baš ovdje priznati - mnogim ) užicima. Iz kršćanske perspektive, neumjerenost nikako nije nešto za pohvalu. Umjerenost pak znači da uzimamo one darove koje nam je Bog dao. A dao nam je oči da gledamo, uši da čujemo, osjete okusa da nam hrana nije poput papira, nos da uživamo u mirisima. Dao nam je i seksualnost ne samo kao sredstvo za produženje vrste (kako ju mnogi neupućeni interpretiraju u tom kontekstu), nego i puno više od toga.

Međutim, ono u što vjerujem je sami užitak nepotpun ako ne postoji i ona druga strana, ne tako vidljiva, ne osjetljiva osjetima, ali osjetljiva srcem. Zato, podijeliti ono što imamo sa drugime, dozvoliti da i drugi uživaju u darovima nešto je na što ne bismo trebali zaboraviti. Ono što mi samoj predstavlja granicu je zloupotreba darova, zaboravljanje da oni nisu dani kao nešto izvan čovjekovog bića, već nešto u "paketu", nešto što dobijamo skupa sa svim ostalim što nas čini ljudima.

Film završava s dvjema porukama. Prva je da vlastitu dobrotu ne mjerimo po onome koga i što isključujemo, nego po onome koga i što uključujemo. Izolirati drugoga jednako je loše kao i izolirati sebe od onoga - biti čovjek. Druga poruka je ono "žao mi je" kojom se Gradonačelnik ispričava Vienne. Takve poruke jednostavno volim. Koliko god očekivane bile. Ispričati se iskreno, kada shvatiš da si nekoga povrijedio, nikad nije kasno. Još ako je s čokoladom, oprost je zagarantiran.

p.s. Najviše volim onu od riže od "Zvečeva", može i ona Kraševa od jagoda, ali i sve druge dolaze u obzir.

UPDATE za one koje bi rado gledale nešto ... čokoladno ... moj skromni doprinos je u gornjem lijevom kutu.