Novinski me članak s naslovom «Razvijanje kritičkog mišljenja kod učenika» kojega sam nedavno čitala u Novom Listu baš oduševio. Oduševljenje je bilo zbog samog sadržaja koji govori o projektu Grada Rijeke, «Debata u školama», a koji se planira proširiti i na Sveučilište u Rijeci.

Za vas koji me poznajete i nije neka tajna da rasprave volim. Štoviše, one su prilično često prisutne na ovom blogu. Nije to bio planski «projekt» kada sam krenula pisati blog. Jer tada uopće nisam imala viziju što od bloga želim. Više se u takvog profilirao radi one gotovo nužnosti da nam se blog zapravo razvije u prikaz onoga što na neki način i jesmo, naravno, jednim svojim dijelom.

Koliko god to isfurano i izlizano može izgledati, ne spomenuti ovom prigodom po tko zna koji put toleranciju baš i ne bi imalo smisla. Jer ona zapravo i je nešto što se razvija polemiziranjem. Uz uvjet da stvarno i iskreno želimo polemizirati. Jednako kao što se razvija i sposobnost (kritičkog) mišljenja, nalaženje kompromisa, sagledavanje određenog problema iz različitih perspektiva itd.

Ono što se često javlja kao problem je da ponekad, koliko god tolerantni bili, popuštamo po nekim «šavovima» pa nas vlastita uvjerenja, nekad više nekad manje, i nekog više nekog manje, odvedu u neželjenom smjeru. Ako je riječ o nekoj zlonamjernoj i/ili uvredljivoj provokaciji koju dobijem, osobno mi je to manji problem, jer tu i nije riječ o raspravljanju pa je vrlo lako ostati na višem nivou govora od nekog tko to nije u stanju. Ono što bi mogao biti problem, ako govorim o onom argumentiranom raspravljanju, je da od onih krutih i nefleksibilnih stavova (koje svatko od nas ima priznao to ili ne) baš nitko iz dviju ili više strana ne želi odustati.

I baš zato rasprave smatram nužnim. Naime, nerazgovaranjem se, bilo da je riječ o partnerima u vezi, članovima obitelji, prijateljima, poslovnim partnerima, a i općenito ljudima koji nas okružuju, problemi i nesuglasice ne riješavaju. Isto vrijedi i ako razgovore pomaknemo na neku razinu društvenog dijaloga među različitim grupacijama, tipa lijevi-desni u političkom smislu, konzervativni-liberalni, vjernici-nevjernici, Hrvati-Srbi i bezbroj drugih mogućih kombinacija.

U raznim spominjanjima Vukovara ovih dana, pamtim i nešto što sam čula u emisiji «Otvoreno», a i prije, a ta je da u tom gradu hrvatska i srpska djeca idu u različite škole pa čak i vrtiće. Mislim da to inzistiranje srpske zajednice tamo uopće nema smisla, jer s jedne strane živjeti u ovoj zemlji, a ne htjeti dijete upisati u hrvatsku školu ili vrtić (iste onakve kakve imaju Rijeka, Zagreb, Split, Osijek, Knin, Dubrovnik ... ) mi je kao da se ne priznaju temeljne institucije države, što i nije tema ovog posta. I drugo, vezano za temu, kako očekivati suživot u ambijentu separacije u kojem je potpuno onemogućen razgovor kao temelj normalnih međuljudskih odnosa.

Raspravljati o svemu i svačemu sa svakime nije moj izbor. Tako mi primjerice blog uopće nije mjesto gdje volim raspravljati o svojim ili tuđim emocijama. Nema mi to nekog smisla, jer svatko sam najbolje zna je li sretan ili nije, živi li život punim plućima ili ne, osjeća li nešto prema nekome/nečemu ili ne. I te teme su mi sve više i više one u kojima uopće ne želim reći išta više nego što sam rekla u postu.

Prihvaćam činjenicu da ima ljudi koji rasprave ne vole. Imaju na to pravo kao i drugi voljeti ih. Ima i onih koji svaku raspravu smatraju svađanjem i uvjeravanjem drugoga da treba promijeniti mišljenje. Možda nekad to tako i izgleda, ali o nama samima ovisi da li tako je ili rasprava predstavlja nešto drugo. Konstruktivno.

I zato mi je jako drago da djeca već u školi mogu učiti o tome, i to ne samo iz knjiga štrebajući definicije. Nego učeći onako kako je najbolje – u praksi. Uvjerena sam da će na taj način puno ranije nego mi doći do spoznaje kvalitetnog razgovora s neistomišljenicima. Iako, potpuno učenje kvalitenog razgovora nikada ne prestaje. I cijeli život nam je, ako to želimo, učenje komunikacije.

UPDATE

Možda se nisam baš najspretnije izrazila sa onime o emocijama pa ću ovako da ne bude nesporazuma. Nisam rekla da ne pišem emotivne postove, nisam rekla i da ne čitam emotivne postove, naprotiv pišem i čitam. I volim takve. Osobno, svaki mi je post na neki način emotivan. Ali kod POSEBNO emotivnih postova (a vidim da ste takve prepoznali) mislim da je dovoljan i komentar (bilo da je riječ podrške, suosjećanja i sl.) i tu rasprave ne volim. Npr. nedavne postove «Vukovar» ili «Ja u ljubav vjerujem» pisala sam s jako puno emocija i ne želim o tome raspravljati i govoriti koliko sam suza prolila ili ne, što me pri tome najviše boli i koliko sa nekime tko je prošao grozne stvari suosjećam ili ne. Ne želim replicirati, ne želim ništa osim napisati post u kojem izražavam što osjećam i osim pročitati vaše riječi koje ste na to napisali. Eto, to sam mislila.