Innerica i njezin post potaknuli su me na ovo što ću pisati. Tema se obrađivala već vjerujem nebrojeno puta na raznim blogovima. Čak i na mom. Ali ne iz ove perspektive.

Činjenica je da je droge oko nas više nego ikad, dostupna je gotovo svugdje, jer ako ju možete nabaviti oko osnovnih škola, pitanje je gdje ju ne možete nabaviti. Naravno da to povlači onu tužnu istinu da je i narkomana svuda oko nas. I to puno više nego nam se čini.

O štetnosti droga ovom prilikom neću govoriti, no svima nam je sve jasno. Ono što je možda nejasno, kako društvu, tako i nama pojedincima, je – kako se odnositi prema jednome takvome čovjeku koji tko zna kakvim spletovima okolnosti završi u tim crnim vodama droge.

Nerijetko čujem mišljenja u kojima ljudi izražavaju potporu legalizaciji i teških droga, ne radi vlastitih sklonosti tome, nego kao sredstvo za ovisničko samoubojstvo onih koji u tome zaglibe. Kažu, naime – što me briga, ja bih im dala, nek uzme koliko hoće, ako se hoće ubiti neka se ubije, barem ne bi bilo dilera i barem ne bi trovali druge.

Ponekad i mene ulove takve faze, posebno kad čujem da se djeci 6-7 razreda, a možda i mlađima, nudi oko škola taj otrov. Na takve sam stvari doslovno alergična i da to osobno vidim, vjerovatna ni sama ne bih drugačije rekla. Kad vidim i što su u stanju učiniti ne samo djeci, nego i svima ostalima, da bi došli do koje kune, stvarno mi dođe da nemam milosti ni malo. Ovdje sam bila prilično blaga u izričaju.

Ali postoji i ona druga strana medalje. A ta je – što da je taj Netko naš sin ili brat? Da li bismo i tada bili takvi? I mislili baš to. Gledam jednog poznanika narkomana. Obitelj fina, pristojna, po ničemu ne odskače, dragi ljudi. I bude mi ih žao. I njega. I jednostavno mislim da svatko ima pravo na drugu priliku.

Jasno da svatko treba imati volju i želju otići iz tog svijeta. I da baš nitko drugi takvu osobu ne može uvjeriti da ju droga vodi u smrt dok to ne shvati sama. Ali zato mislim da moraju postojati neki mehanizimi koji svakome narkomanu dostupnim čine, kako drogu, tako i mogućnost da se od nje odmaknu. A ne vidim baš toga oko sebe. Jednom u par mjeseci na tv-u vidimo prilog o nekom izliječenom narkomanu, a još i rijeđe cijeli dokumentarac o ljudima u komuni. Ali zato scena nasilja svih vrsta imamo u izobilju svaki dan.

Kad spominjem komune, ne uspije ni tamo svima, ali mnogima ipak da. I zato strašno volim gledati i slušati iskustva takvih ljudi. I prošla, ali posebno sadašnja. I vidjeti koliko rad i složnost među ljudima mogu pozitivno djelovati. Koliko mogu izbaciti iz glave nešto što baš i nije lako izbaciti. Divim se tim ljudima i budem baš sretna kad vidim koliko kreativni, dragi i vrijedni ljudi to jesu. Zamislite pak koliko takvi ljudi mogu doprinjeti cijelom sustavu za borbu protiv droge.

Osim toga, kada netko ne želi iskoristiti tu mogućnost, onda mu uz onu koju izabere, a ta je nastavak života u narko-svijetu, slijedi i svijet zatvora. Barem bi tako trebalo biti. A tu sigurno ne bih bila tako blagonaklona prema takvima, kao i prema drugim zatvorenicima, kako je praksa u našim zatvorima. I tamo bi rad bio nešto što se MORA, a ne što se može. Jer, ne samo da se podrazumijeva da se ono što se jede i pije treba zaraditi, nego se od takvog rada trebaju financirati projekti za suzbijanje svih vrsta kriminala. A i za drugo za što državi uvijek novaca manjka.

Rad, kad pođem od sebe, stvarno je lijek, jer koliko puta u nekim teškim trenucima, kada su mi misli tko zna kakve, on djeluje tako da ih stavim u drugi plan. Pored toga, vidjeti rezulutat vlastitog rada, poticaj je za dalje. Za neke nove djelatnosti. Za naprijed, u svakom smislu. Vjerujem da ako djecu odgajamo u tom duhu neće imati ni volje ni vremena sami uploviti u svijet s početka priče. Pa mogu zaključiti da rad može biti ne samo terapija, nego i prevencija.