Bez obzira što volim djecu, što baš i nije neka tajna, postoje neke stvari koje mi vezano za djecu smetaju. Doduše, djeca za to uopće ne snose odgovornost, ali njihovi roditelji svakako da.

Bila sam danas na misi, ali čini mi se da više toga nisam čula, nego što jesam. Možda sam dijelom i sama kriva jer baš i nisam bila najkoncentriranija, ali pored toga, oko mene je bio gotovo dječji vrtić. Posebno slatka bila su 2 slatka plavokosa dječačića. Jedan je bio prilično dobar, tata ga je držao i valjda je imao dobre metode smirivanja. Drugi je bio neki zvrk, koji osim što je vrištao, plakao i gugutao, penjao se po klupicama i sve me bilo da strah da ne padne. Roditeljima se to baš i nije činilo opasno. Valjda oni znaju bolje. Uglavnom, pitala sam se je li roditelju vjerniku korisnije otići na misu sa malom djecom, ili ostati doma. Jer, ako se misa svede na to da ni sam roditelj ne čuje ni jednu riječ, smirujući dijete i stalno govoreći «psssssst» ili «ššššššš», ili pak «dosta», «molim te, prestani» pri čemu se onemogućuju i ostali vjernici u praćenju, onda je bolje ostati doma. Možda koji put može netko pričuvati djecu, možda se supružnici mogu dogovoriti, a i djeca brzo porastu, a kad su veća lakše im je reći što smiju, a što ne. Ni sama ne znam što bih napravila, ali mislim da ipak ne bih išla po svaku cijenu. Radije bih pogledala tv-prijenos, iako to baš i nije isto.

Onda, vjerovatno ste i sami čuli kako su neki roditelji ponosni kad im djeca počnu govoriti prve riječi. Strašno su slatki tada, jer svaka riječ tada je lijepa i izaziva osmijeh. I psovke mogu biti takve. Slađe iz dječjih ustiju, nego iz ustiju odraslog čovjeka. Međutim, što roditelji zapravo žele postići učeći malu djecu psovkama? Meni to baš i nije osobito zabavno, jer kad dijete jednom stekne naviku psovanja (čak i onda kada uopće nije svjesno što to znači, ali je svijesno da se oko izgovora takvih riječi svi smiju) vrlo je teško naučiti ga da te riječi više ne govori.

Nadalje, imam osjećaj da roditelji ponekad zaborave na elementarne higijenske činjenice kada su njihova djeca u pitanju. I meni su slatke male dječje cipelice (kao i kad ih vidm bose kao na slici ), ali male cipelice nakon što je dijete prohodalo prljave su jednako kao i cipele svakoga od nas. Pa nikako ne mogu shvatiti da se dijete sa tim cipelicama stavlja na kuhinjski stol, po kauču, autobusnim stolicama ili po odjeći. Nije mi baš jasno ni kako netko djetetu kojem duda ispadne može istu bez pranja vratiti u usta, kao i to da se kućni ljubimci drže u takvim uvjetima da mislim da je dječji želudac pun životinjskih dlaka.

Jako volim vidjeti kada obitelji sa djecom šeću ulicom ili parkom za lijepoga vremena. No, ono što ne volim je ponašanje nekih koji valjda misle da su posebno vrijedni radi te činjenice pa onda gotovo da kolicima pregaze one koji im se nađu na putu.

Nisam roditelj pa mi je lako biti kritična, svjesna sam toga. No, kritičnost mi u ovom slučaju definitivno oblikuje svijest kojom određujem na koji ću se način u tim ili sličnim okolnostima ponašati jednoga dana ako budem imala svoje dijete. A da to ne smeta ni meni samoj, a ni ljudima oko mene.