Svatko od nas, osim ako niste baš veeeliki sretnici, je barem nekoliko puta u životu pio neki lijek, bilo da je riječ o analgetiku, antibiotiku ili nečemu trećemu. Život bez lijekova teško bi bilo zamisliti. Ali, kada zdrav čovjek teško funkcionira bez lijekova, to bi već mogao biti problem.

Osobno, mislim da nisam unutar nekog prosjeka kada je konzumacija lijekova u pitanju. Jer vrlo vrlo rijetko posežem za onima koje mi ne prepiše liječnik. A čak i tada pomno čitam one ceduljice u kutiji. Iako dobar dio toga ne razumijem i ne znam, postoje i dijelovi koji su mi jasni. I koliko god vjerujem liječniku, više nego njemu, vjerujem sebi. Drugim riječima, ne vjerujem da se ijedan liječnik može više brinuti o nama, koliko možemo mi sami. Ako to želimo, dakako.

No, ta briga u nekim slučajevima prelazi granicu. Naprimjer, sigurna sam da poznajete barem nekoga tko «obožava» antibiotike sebi ili svome djetetu davati na svoju ruku. Moram priznati da mi je ta pojava u najmanju ruku čudna. Jer, općepoznata stvar je da se prevelikom upotrebom antibiotika stvara kontraefekt pa oni gube svaki učinak. Ili pak može doći do alergija. Ne treba posebno spominjati da samo liječnik zna koji antibiotik djeluje na koje bakterije i da laička upuštanja u terapije znače krajnju neozbiljnost. Koja prije ili poslije ostavi posljedice.

Poznato vam je također da mnogi ljudi i za najmanju bol gutaju tablete. Ne kažem ni da je potpuno ispravno raditi ono što radim ja – trpiti bol, čak i jaku, bez lijekova, ali mislim da pijenje lijekova za najmanju bol odaje, ako ću biti Freudovski raspoložena, čovjeka koji se ne može nositi kako sa najmanjim fizičkim, tako i najmanjim bilo kojim drugim problemom.

Spominju se često i psihički problemi i depresije kao navodno dosta čest problem među ljudima. Ne sumnjam da je da pojedine životne situacije mogu čovjeka učiniti depresivnim, neurotičnim, paničnim ... ali u ovom slučaju više nego igdje, vjerujem u bolja djelovanja riječi, razgovora, druženja, nego što to mogu učiniti lijekovi. Naravno da postoje situacije kada se ni ovdje bez lijekova ne može, ali postoje i one druge, kada se gutanjem Apaurina ili Praxitena ne uklanja problem, nego se isti samo prikriva.

Nadalje, vidim da sve više ljudi poseže za raznim dodacima u obliku šumećih tableta, bombončića i dražeja u kojima se nude razni dodaci prehrani poput vitamina i minerala. Kojima je tržište preplavljeno. Jasno je da ponekad i ponešto od toga nije loše uzeti (podrazumijeva se provjeren proizvod iako nisam sigurna da svi koji su na dostupnim policama to i jesu), no zamijeniti voće, povrće i svu ostalu potrebnu i zdravu hranu šumećim tableticama baš mi i ne djeluje posebno mudro.

Uz nezaobilaznu činjenicu da su lijekovi nešto bez čega ne možemo, kao i onu da nije dobro uvijek biti «patnik» i trpiti jaku bol, što ja ponekad radim, ovaj post mi je svojevrstan apel na vašu svijest. Razmislite što od lijekova uzimate, kada i koliko. I je li vam on nužda, navika kao da je riječ o bombonima ili «tek» nepotreban eksperiment na vlastitom tijelu. Osim toga, za ukljanjanje mnogih tegoba puno se može napraviti prirodnim lijekovima. Možda samo treba biti strpljiviji i malo se više potruditi.