U Rijeci je danas bio stvarno ružan dan u smislu vremenskih uvjeta, ali ne pišem vam to da bi razglabali o vremenu, nego tek da vam naglasim da mi se ujutro baš i nije dalo van iz tople i suhe jazbine. Ali otišla sam, jer obećala sam mami da ću s njom na duhovnu obnovu koju je predvodio vjerujem poznati vam fra Zvjezdan Linić.

Neću vam detaljno pričati o cijelom sadržaju, jer ima i onih blogera koji to rade puno bolje od mene. Osim toga, bila sam tek na misi, koja je samo segmentić od svega što je bilo ovaj vikend u Dvorani mladosti. Naime, ta je sportska dvorana poslužila ovaj put umjesto crkve. Misa kojoj sam prisustvovala nije bila «obična» misa, jer bilo je to jedno duhovno druženje uz puno pjesme, vedrine, jednostavno strašno pozitivne energije koju je dobro barem povremeno osjetiti.

Ono o čemu želim govoriti je potrebnost mise u životu svakog vjernika. U Hrvatskoj se otprilike 90% izjašnjava Katolicima, a ako dodamo i neke druge vjeroispovjesti, veliki je broj ljudi koji vjeruje u Boga. Od toga, prilično velik broj ljudi kaže da mu misa ne treba, jer kažu - sami razgovaraju s Bogom. Moje je mišljenje da misa treba.

Nikako ne mogu prihvatiti da valjan izgovor može biti potencijalna mana pojedingoga svećenika. Dakako da ih svećenici imaju jednako kao i mi, nikad ih i nisam smatrala nešto posebno drugačijima od nas ostalih, oni samo imaju drugačiji «posao», ali su jednako ljudi. Nadalje, često im se imputira poneka loša osobina, kao da je to svjetski događaj i kao da je to bit. I ako je to istina, nije ona bit. A nije, jer poslušat ću savjet i liječnika pušača koji kaže da je pušenje štetno, poslušat ću savjet i pedagoga kojemu je dijete narkoman. Zašto ne bih poslušala i Božju riječ od svećenika? Zato jer on vozi auto koji se meni čini predobar? Ili zato jer sam čula da se prije 20-ak godina bio zagledao u «neku»? Meni to baš i nisu neki razlozi. Jer, ne odgovara li pred Bogom svatko i za ono što radi dobro, i za ono što radi loše? I zašto bi mene trebali mučiti tuđi eventualni grijesi? Možda je bolje ipak posvetiti se svojima. Prije ćemo ih se riješiti.

Drugo, često čujem ono «ne treba mi nitko za vezu s Bogom». Da, slažem se da ponekad možemo i sami doći do Boga, pogledati samo malo bolje oko sebe i prepoznati Ga svugdje. No, pitam vas, koliko nas u toku dana pomisli na Boga, koliko nas razgovara s Bogom? Vjerovatno Ga jako puno puta zazovemo kad nam treba pa kažemo «Bože, molim te ovo», «Bože, daj ono», ili «Bože, zašto baš meni». U tom kontekstu sigurno Ga zovemo. Mislim da ipak malo manje mislimo na Njega kad mu treba reći «Hvala». Na misi se, uz molitvu, na to ne zaboravi. Na misi se ne zaboravi i podjsetiti se na sve ono dobro u nama što možda ne primjećujemo, a trebali bi. Na misi se podjećamo i na ono što radimo loše, a jednako tako ne primjećujemo. Na misi se podsjetimo na mnogo toga na što u svakodnevnom životu sigurno ne bi.

Ugođaj na misama, svjesna sam, nije uvijek previše poticajan. I sama koji put, što zbog vlastite nekoncentracije i preokupacije svim i svačim, što zbog monotonije propovijedi ili propovjednika, ne pratim baš najpozornije. No, ne pada mi napamet da radi toga ne idem drugi put na misu. Jer, od svih tih riječi, da smo samo jednu jedinu čuli i da je se držimo, već smo napravili korist. Osim toga, uvijek postoji i druga crkva, ako nam iz bilo kojeg razloga ona u koju idemo ne odgovara.

Ne trebam posebno govoriti da na misi postoji euharistija, a to ne možemo imati doma u svojoj sobi. Kao što ni zajednicu vjernika ne možemo imati u svojoj sobi. Moliti zajedno je moćnije, snažnije. Osim toga, i na samoga čovjeka djeluje drugačije nego kad to radi sam. Posebno ako je se osjeti ono što se danas moglo osjetiti u Dvorani mladosti.

Fra Zvjezdan Linić rekao je danas nešto što mi se posebno svidjelo, pokušat ću ga parafrazirati: na misu se ne ide reda radi ili jer se «mora», da bi radi toga što smo išli, jednoga dana dospjeli u Nebo, na misu se ide, jer već na njoj možemo (do)živjeti Nebo.

p.s. Jurop, promijeni crkvu, možda naletiš i na kojeg «EU-svećenika».