Petak navečer

Točno znam zašto ova tema, ali ta jedna «sitnica» ili stvarno sitnica, ponukala me da razmislim o tom pojmu, i asocijacijama vezanih za njega. A sve prilično nepovezano.

Ne znam sjećate li se onog stiha pjesme Prljavog kazalište « ... da je neko drugo vrijeme, ja bih bio Romeo, a ti Juliette»? Ne znam zašto baš taj stih, ali koliko puta ste se pitali tako nešto? Da je neko drugo vrijeme?

Pitala sam se ponekad i bih li da je neko drugo vrijeme, u povijesnom smislu. Ne znam bih li ili ne, ali znam da bi to zasigurno bilo ono vrijeme lijepih dugih haljina (uz ipak lakše stiskanje struka ), šeširića i čipkica. Nešto kao haljina Scarlett O'Hare koju je napravila od zavjesa u «Zameo ih vjetar». Tada su žene imale manje nekih prava koje danas imaju, ali imale su i nešto što možda današnje nemaju, u pozitivnom smislu. Nešto. Nešto što ne određuje komad odjeće sam po sebi, ali nešto čemu taj komad odjeće daje posebnu dimenziju.

Vrijeme ... to je ono čega mi gotovo uvijek fali, ponekad zbog natrpavanja na vrat i onoga što treba i što ne treba, ponekad zbog loše organizacije, ponekad jer ga za neke ljude ne želim ni imati, ponekad zbog toga što bih toliko toga htjela napraviti, a dan je prekratak, čak i kad sam dobro organizirana.

Vrijeme .. . ono što me podsjetio na «jučer» kad sam bila djevojčica u školi i kako je prije tih x godina (Espadrila , ti znaš najbolje koliko ) tako brzo prošlo. Stvarno se pitam kako sjećanja na tako davne dane mogu biti toliko živa i trajna. Pitam se i dokad ću imati ova koja sada imam u glavi. Ona od nekog ne tako davnog «jučer».

Vrijeme, ono radi kojega sam počela pisati ovaj post, uopće nije dobro. Naime, možda i bude. Ali Ivan Novak (riječki meteorolog "bez rukavica") rekao je da bi moglo pljuštati. Već i je danas. Kad sam se sva smočila. Nisam baš od onih kod kojih svaka pojava sunca ili oblaka utječe na raspoloženje. Ali baš to da mi se desi. Baš ovaj vikend. Sve u svemu, bez obzira na prognoze, neće mi ni voda poslana s neba pokvariti raspoloženje. A i mislim da bi me Onaj gore na nebu možda mogao čuti i poslati koju zraku sunca. I vama želim isto. Ako i ne, šalje nam sigurno neku drugu poruku.

Carpe diem. Kakvo god vrijeme bilo.

UPDATE nedjelja navečer

Evo, kako sam i vjerovala, Onaj gore me opet čuo. Tako da sam na putu od Rijeke do Zagreba i natrag, gdje sam provela vikend, prošla sa dobivenih 5-6 mikrokapljica kišice koje, s obzirom na društvo u kojem sam tada bila, nisu bile ni bitne. Naime, mogla su biti i veće i gušće, a bilo bi jednako. Jednako dobro.
Osim, toga, pravi je trenutak da zahvalim uredništvu na postojanju bloga (napomena – nije ulizivanje ) i na neangažiranju detektiva u pronalaženju najnajnaj okupljanja blogera ikad viđenog u regiji, a i šire. Ispričavam se onima koji su već bili na takvim okupljanjima, uvjerena sam da je i njihovo bilo jednako naj ... Ali opet, subjektivna sam, što mogu ... ovo je bilo NAJ.
Baš smišljam koliko detaljno ću vam pričati. Inače ne tračam, ali ovooooooo ... ne znam, sve se bojim da mi ne izleti kakva pikanterija. Teško se suzdržati, znate. Srećom, mene se ne da tračati pa me nije strah. Hihihi.
Znači ovako, ili potražite na drugim blogovima ekskluzivu (neki su gotovo drhtali od uzbuđenja kad su istipkavali doživljaje ), ili budite strpljivi. Ili oboje. No, što god da pročitate, Glorija, Mila, Klik i slične «in» novine neće mi biti ni do koljena. Jer, Pegy zna.
p.s.1. Zeko, nemaš valjda neko autorsko pravo na ovo «zna». Sve me strah da me ne tužiš.
p.s.2. Jurop, pusica, svratiš mi na blog? Mislim, ako ne svratiš ... reći ću Joj za ono. Možda i javno.