Ne znam jeste li vi od onih koji patite od «veza» ili ne, ili ih želite imati za svaku sigurnost, ili pak kao ja dobijete skoro živčani slom kad vidite da netko djeluje na takav način. Sad kad mislim gdje sve srećem takve situacije, ne znam ni sama odakle krenuti.

Možda od onih hrvatskih biznismena sa megalancima, megatrgovinama, megafirmama, megaautima, megajahtama koji su svoje imovine dobili. Joj, pardon, kupili. Pošteno dakako. Jer, ako je cijena nečega 1 kunu i ti tu 1 kunu platiš, nije li to pošteno?

Onda, padaju mi napamet i oni natječaji za razne projekte, mostove, gradnje, ceste, koji nemaju baš nikakve veze s politikom. Bit će da mi se samo činilo da su neki ljudi iz političkog vrha sudjelovali u takvim natječajima kada je postojao sukob interesa. Joj, joj, pardon opet, izgleda da sam opet nešto pobrkala. Nisu to oni konkurirali za natječaje. Nego njihove žene, djeca, tetke, babe ...

Kada je zdravstvo u pitanju, tu me doslovno hvata alergija. Jer, ako nešto ne podnosim je kada skupa sa ostalim pacijentima čekam red, a dolazi Koka koja ulazi u ordinaciju, a onda iznutra čujem bla-bla-bla, koji traje, i traje, i traje. Ospice dobivam na nešto još gore, kada pojedine utjecajne face, članovi njihovih obitelji i poltroni svih vrsta povlače veze za pojedine zdravstvene preglede. Jer, jasno mi je da je svima zdravlje važno, no tko misli o onome koji vezu NEMA? I koji je pomaknut iz reda radi nekog ubačenog?

Možda neki od vas znaju i neka iskustva sa traženjem posla gdje je to bilo bitno. Znate one «velike» koji dođu i kažu «Imam ti jednu svoju, dobra Mala, dobra» i onda radi te dobre Male vi ostanete kratkih rukava, a bolji ste od Male. Samo niste imali vezu. Pogledajte samo državnu i privatne televizije i radija i njihove voditelje. Što mislite kako su neki od njih dobili mikrofone i fotelje? Sudeći po daru govora koji imaju, mnogima nije uvjet bio ni kvaliteta ni stručnost. A npr. spotovi koji se vrte na programima? Primjetite li uvijek neku konstantu?

Ono što me potaknulo na današnji post je pomisao na neke ljude koje poznajem, a koji sve što rade, rade preko veze. Ne, ne, nisu to milijunske transakcije, nisu ni vrijedni natječaji, ali sve drugo da. I ono «potrebno» i ono što meni i u najluđim varijantama ne bi palo napamet. Mislim, zar za izradu osobne karte treba zvati nekoga koga vidiš u godinu-dvije? Ili umjesto dr. X-a, Y-a, Z-a, svi kvalitetni i stručni, za rutinski ginekološki pregled treba baš doktor W, jer taj je «naaaaajbolji»? I k tome treba pretresti pola grada?

Sjetim se jedne situacije koju sam čula. Došla stranka T. u jedan ured i dobila od djelatnika sve potrebne informacije, kao i onu da dođe za uzmimo 5 dana. I da dolaziti prije nema ni potrebe, ni koristi. No, došao sutrašnji dan kad evo T. opet. Na hodniku. I samo STOJI. I STOJI. I tako valjda sat, dva, tri, ne znam točno. Vidjela ista djelatnica poznato lice i pita «Gospođo T, zašto ste došli», a ova odgovara «Rekla mi je veza da je sigurnije». Pita djelatnica, s osmjehom na licu i šaptanjem, jer sve je to «tajna» gotovo na razini Pentagona, «a tko vam je veza?». Ova odgovara gospođa D. Dakle, gospođa D imala je utjecaja za taj posao, kao i ja za posao u NASI, ili možda u Microsoftu. Gospođa D. je bila toliko sitna i nebitna «riba» da sitnija biti ne može. Manja od «Cento in bocca».

Ne mogu vjerovati koliko ljudi ponekad mogu biti opsjednutim pojmom iz naslova, nekad mi se čini da bi neki i za odlazak u javni wc tražili vezu. S druge strane, taj pojam, i baš sve što ide s njim, mi je jedna od najgorih pojava koju primjetim u ovoj zemlji. Dalo bi se tu «prišiti» i drugih pojmova koji ponekad idu uz spomenuti, ali o tome možda nekom drugom zgodom.

Ne znam jesam li vam dočarala koliko me to «preko veze» smeta. Ako nisam, moram vam reći da mi čini i da mi se ovo ionako pjegavo lice još više ospe.

p.s. Za one koji ne znaju «cento in bocca» su one male sitne sardelice.