Svojevremeno je na hrvatskoj javnoj sceni postojala «afera» u kojoj se Vlatka Pokos kao žena koja voli nositi bunde našla na meti ljudi iz udruga za zaštitu životinja ili njihovih simpatizera. Ovo afera je pod navodnicima, jer mi to definitivno ima vezu sa žutilom s obzirom da takve «vijesti» pune novinske članke spomenutih novina. Ja se ovdje nemam namjeru baviti istom stvari, nego zapravo razviti priču o prirodnim i umjetnim materijalima. O onome «za» i «protiv».

Definitivno spadam u ljubitelje životinja, ako izuzmem razne bube (ili draži mi oblik bubetine ), gliste i slična meni stvarno ljigava stvorenja. Čak ni ove ne ubijam, ako baš ne «moram». Dlakavci (ili ako vam je milije sisavci) i ptice su mi najdraži. Posebno ovi s lijepim krznima ... polarne lisice, tigrovi, gepardi ... stvarno lijepe životinje. Milina mi ih je gledati i pojma nema kako nekome može pasti napamet ubiti tako lijepa stvorenja radi modiranja i foliranja. Jedino opravdanje imaju stanovnici polarnih krajeva, jer im je to nužno za preživljavanje. Ali daleko smo mi iz umjerenog pojasa od polarnih zima pa o tome nema ni govora.

Druga stvar koja mi je na pameti i koju moram reći je da uopće nisam tip koji bi nosio bunde. Osim toga, nije ni bunda za svakoga, jer u njima poneke žene izgledaju kao Gradske Dame Koje Silom Žele Sakriti Svoje Seljačko Porijeklo. Što im najčešće ne uspijeva. Uvjerena sam da razumijete što ovim hoću reći i da je jasno da se ovim ne izrugujem stanovnicima sela niti oni koji su takvog porijekla. Na kraju krajeva, i moje je takvo ako gledam porijeklo svojih roditelja. Da se vratim temi, bunde mi nisu nešto na što bih trošila puno novaca. Ima dakako lijepih primjeraka, meni osobno one nemasivne i strukirane su jedine koje bih eventualno nosila.

No, ono što sam htjela reći je da ljubitelji životinja zagovaraju nenošenje bundi, ali zagovaraju umjetne materijale. Ne mogu ne primjetiti da se u nekim slučajevima to suprotstavlja zaštiti prirode, ako promatramo stvari malo šire. Naime, ako je riječ o životinji koja je ubijena radi mesa, onda je šteta i krzno ne iskoristi. S druge strane, mnogi umjetni materijali uopće nisu biorazgradivi što znači da nekoj umjetnoj bundi koja završi na smetlištu treba nekoliko stotina godina da se razgradi. Pa ona sigurno ne može biti ekološkija od prave bunde.

Ista stvar se može odnositi na predmete od kože. Jer, postoje životinje koje su kako sam rekla ionako ubijene radi mesa. Pa korisiti kožu znači samo iskoristi ono što je ostalo. Materijali od umjetne kože možda ponekad i jesu ekološki u smislu biorazgradnje, ali gledajući tržište i interes za što jeftinijom prozivodnjom, čini mi se da su nam trgovine preplavljene lošim umjetnim materijalima koji samo doprinose većem zagađenju. Nedavno je Kulerica pisala o nestašluku svoje Nasljednice pa je spomenula i eko-kožu. Htjela sam doći preko neta do informacije kakva bi to koža bila, ali nisam našla pa koristim prigodu da saznam na ovaj način. Znam što riječ «eko» znači, ali ponekad je ta riječ pripisana i proizvodima koji baš i nisu ekološki.

Uvjerena sam da je svima nama kad kupujemo nešto od odjeće, obuće ili namještaja nabitnija udobnost, mogućnost održavanja, cijena. Skloni smo možda i ne razmišljajući «nasjesti» reklamama proizvođača koji nastoje na što primaljiviji način prodati proizvod, vodeći ili ne vodeći računa o posljedicama koji isti ima ili na naše zdravlje ili ne okolinu. Mi kao pojedinci nismo u mogućnosti napraviti neke velike i spektakularne pomake u tom smislu, ali razvijena svijest kupaca o poznavanju onoga što kupuje daje ipak manje mogućnosti proizvođaču da radi što hoće. Kao što mu i postupno nameće neka nova pravila, a u svrhu zaštite i čovjeka koji koristi proizvod, i okoline do koje nam je svima vjerujem stalo.