Kupusica je moja današnja muza. Malo smo pričale o feminizmu, a ta tema stvarno ima široko područje diskutabilnih tema. Jedna od njih je i postoje li muški i ženski poslovi, i također postoje li neke stvari koje su prirodnije ženi, a neke druge muškarcima.

Prvo, citirat ću Kupusicu u onome što je spomenula u svom postu i što me moglo bi se reći najviše potaknulo na ovu temu. «Možda su žene s malim bebama okretnije jer im čim se rode gurnu lutku u ruke, ali osim toga stvarno ne vidim po čemu su to žene nešto predodređenije da budu glavne odgajateljice.» Moje je mišljenje da ipak nije stvar «lutkica». A i da «glavnog» odgajatelja ne bi trebalo biti.

Prvo, žena i muškarac u djetetovom životu prije dolaska na ovaj svijet NEMAJU istu ulogu. Majka je ona koja ga nosi pod srcem, majka je ona koja s njime diše, majka osjeća kad se beba miče. Majka ga na koncu te «simbioze» rađa. I zato rođenjem bebe samo slijedi ono što joj je prirodno dano. Da svoju bebu uzme u naručje, da ju privije uz grudi i da joj pruži u tom trenutku «utočište». Sve je to nešto što žena ne uči s lutkicama, nego to nosi u sebi. I potpuno je nebitno čime se igrala kao dijete ... autićima, Barbikama, lego-kockama, loptom ili tko zna čime. To ne znači da otac u svemu tome nema svoju, vrlo važnu ulogu, ali ima jednu DRUGU ulogu. Jer, ovu koju sam rekla ne može imati.

Uloga oca u danima kada je dijete malo može biti raznolika. Ovisno o sklonostima, predispozicijama, mogućnostima. Nekome možda ide mijenjanje pelena, nekome ne. Ali u ovom drugom slučaju, onda će raditi nešto drugo, možda pripremanje hrane za bebu, nahraniti bebu (ne mislim naravno na dojenje ) pomoć u ostalim kućanskim poslovima, briga oko druge djece, ako ih ima itd. Ima stvarno puno načina.

Što se samoga odgoja djece tiče, naravno da NE mislim da samo majka ima ulogu odgajateljice. Roditelji ODGAJAJU dijete, oboje. Bila majka kućanica ili radila. Bio otac «kućanica» ili radio. Postoje razne kombinacije, iako su neke češće. No, za odgoj djece bitna je uloga oba roditelja. I tu nikakve dvojbe baš nitko ne bi trebao imati.

Što se ostalih poslova tiče, smiješno mi je tu govoriti o nekoj isforsiranoj ravnopravnosti koja stoji samo na papiru nekih feminističko-utopističkih ideja. Jer koliko god se one trudile podijeliti poslove pola-pola, ne vjerujem da će do toga ikada doći. Teško mogu povjerovati da će većina žena radije farbati stan dok joj muž bude peglao. Ne kažem da je nemoguće imati i tu kombinaciju, no većini muškaraca ipak peglanje ne leži. Kao što ni ženema ne leži popravljanje šparheta ili pravljenje stalaža. Ili pak nošenje vreće od 30 kg na ne znam koji kat. Ne znam što je uzrok tome, djelom vjerovatno mentalni sklop, motorika, a i fizička konstrukcija. Ali to je nešto protiv čega se iz moje perspektive nema smisla boriti. Jer, koja je na kraju krajeva svrha toga? Da muškarac peglajući uništi najljepšu ženinu košulju? Ili da žena dobije kilu? Ja baš i ne bih, ali ako netko ima želju ...

S druge pak strane, smatram da su žene koje po cijeli dan rintaju dok im muževi leže na kauču, gledaju TV i drijemuckaju, ako već nisu negdje vani sa frendovima (ili nedaj Bože frendicama ), same krive za to. Jer, mogu prihvatiti da im neke stvari ne idu, no neka bome MORAJU ići. Ako si zna oguliti naranču, onda će znati oguliti i krompir. Znat će uzeti i metlu, a znat će uz povremeno nužna ženska kreštajuća upozorenja naciljati školjku da wc baš nema «miris» javnoga wc-a.

Jedna mi je curica od 4 godine rekla da joj tata priča priče. Ja vam se, dragi moji blogeri, od toga sva raspekmezim. Ali znate ono, baš SVA. A tek kad vidim tatu ili općenito muškarca da je nježan sa djecom, ajmeeee. I to mi je dovoljan razlog da znam da su muškarci jednako kao i žene sposobni biti nježni, blagi i osjećajni. Samo što to ponekad žele sakriti. Skrenula sam s teme. Ali u ovakvim se slučajevima uvijek pomalo zanesem.

Nekada su žene imale obavezu kućanskih poslova, a muškarac je bio onaj tko je zarađivao u financijskom smislu. Sada žene imaju oboje. Muškarci će imati oboje samo ako žene to budu znale postići. Jer žene su se borile za «pravo na rad». Muškarci teško da će se po analogiji boriti za «pravo na rad u kuhinji». Zato, na ženama je da svojim mogla bih reći ženskim čarima (šarmom, strpljenjem, lukavošću, pameti, sposobnosti organiziranja ... ) naprave pravedan raspored poslova u obitelji. Uključujući u njih osim sebe same, i muža, a i djecu kada budu dovoljno velika. Mislim da je to puno bolji način nego pozivajući se na «ženska prava». Jer, Bog je i jednima i drugima dao pamet. A to je samo jedno od mjesta na kojem ju žena može znati dobro iskoristiti. Pozivanje na neka «ženska prava» i jednakost u feminističkom smislu ne čini mi se kao nešto što kod muškaraca «pali». Štoviše, bojim se da kod mnogih postiže i kontraefekt.

Meni je obitelj nešto najviše što može postojati. Ne bilo kakva. Nego ona u kojoj postoji ljubav, razumijevanje, povjerenje, poštenje. Odnos muškarca i žene koji sadrži navedeno odrazit će se i na odgoju djece, čak i indirektno, a onda će i društvo uz takve nove članove imati razvijene vrijednosti i za poštenje, i za rad. Nije li nam to svima cilj? Postići društvo u kojemu će radi i poštenje biti jedne od temeljnih vrijednosti?