.... je za mene nešto najljepše što se može dogoditi kao posljedica ljubavi između žene i muškarca. Rado bih da znam taj osjećaj iz vlastitog iskustva, ali i to što ne znam mi nije prepreka da dobro mogu osjetiti veličinu toga doživljaja. Kao što mogu izraziti svoj stav gledajući razne bliže i dalje buduće mame ili one sadašnje, koje su nekad bile buduće.

Prvo što mi pada napamet je da su meni trudnice lijepe. Kao da nečim zrače. Ne znam je li to posljedica fizičkih zbivanja u tijelu, ili pak psihičkog doživljaja. Vjerovatno oboje. I zato vidjeti ih onako okruglaste u nekim lijepim lepršavim haljinicama (ljetno je vrijeme pa preskačem priču o skafanderima) ili onim tutama sa tregerićima mi je tako slaaatko. Jest da poslije postanu malo više okruglaste i trome, ali svejedno su slatke. Pa nije ni ta tromost tek tako. To je način da se budući tata dobro iskaže «titrajući» i udovoljavajući gotovo svakom hiru.

Druga strana te medalje je da se za moj pojam neke trudnice oblače strašno neukusno. Stvar izbora je goli trbuh, jako uske majice u poodmakloj trudnoći ili možda neke jako uske hlače koje u ovom slučaju znaju izgledati prilično smiješno. Meni osobno pokazivanje trbuha ne spada u nešto što je «cool», ali ta učestalost pokazivanja je valjda lančana reakcija na Demi Moore, a i na mnoge koje su se poslije nje fotografirale u trudnoći. Nadalje, meni je to dio intime i ne vidim neke svrhe u tome pokazivati trbuh baš svakome. Jer, jasno mi je da majka želi cijelom svijetu reći kako jedva čeka svoju bebu, ali to govori i u odjeći koja trbuh pokriva. Osim toga, te mame znaju tako polugole izlagati trbuhe ne samo u vrućim ljetnim mjesecima, nego i u ne baš tako toplo proljeće. A tko kaže da bebi možda nije hladno?

Teško je ponekad čak i od strane liječnika reći zašto se desi da neke žene u kasnijem stadiju trudnoće izgube bebu. Naravno da ne mislim da je goli trbuh direktno vezan za takve stvari, ali kombinacija pothlađenih bubrega i trbušnih organa, vožnje na motoru, pušenje, možda i stres i nepravilna ishrana, mogu i ne moraju tome biti razlog. Da ja čekam bebu, definitivno ne bih radila eksperimente takve vrste i ispitivala i tu mogućnost.

Druga krajnost koja je česta pojava je porodiljni dopust (ne znam kako se točno zove). Činjenica je da postoje žene s rizičnim trudnoćama. I da je moja takva ne bih radila ni jedan dan ugrožavajući svoje dijete, a i sebe. No, teško mi je povjerovati da je danas gotovo svaka trudnoća «rizična». Jer, buduće mame vrlo često tek što saznaju da su trudne odmah idu na bolovanje. Ne znam zašto je došlo to pomodarstvo, da li radi toga što se ženama ne da raditi, ali sigurna sam da normalna trudnoća ne predstavlja neko svjetsko čudo. To je prirodan proces i kod većine žena ne znači da cijelu trudnoću trebaju odležati. Nisu li naše bake i kopajući u polju dočekale porod? Ne mislim reći da majke i sada trebaju raditi ne znam kako težak fizički rad, nego da ako je sve u redu, ne vidim razlog za ne nastaviti normalno živjeti. Osim toga, ako te buduće mame koje su od 2. ili 3. mjeseca trudnoće na porodiljnom dopustu, mogu ići na cuge s prijateljicama, zašto ne bi mogle i sjediti u uredu i raditi? Ne baviti se nekim teškim fizičkim poslom, nego sjediti za stolom i dignuti papir, ili eventualno neku knjigu? Možda se neke vade na «stres», ali u tom slučaju i živjeti je stres. Što bi značilo da u trudnoći treba živjeti pod staklenim zvonom.

Treća stvar koju sam mislila spomenuti je hrana. Ono da «mama jede za dvoje» je već odavno shvaćena kao totalna glupost. No, neke ju žene shvate doslovno. Pa jedu i za troje, za svaki slučaj. Možda ovdje nepravedno kritiziram, jer ne mogu znati kako je kad imaš strašan osjećaj gladi. Ali opet, čovjek ima i mozak da njime misli pa se, vjerujem, i to da kontrolirati. Jer trudnica koja se jedva kreće od nekoliko desetaka viška kilograma ne radi neko dobro bebi, a ponajmanje sebi. Ne valja naravno ni imati pretjeran strah od dobivanja kilograma pa onda izgladnjivati i sebe, a time i bebu. Jer, valjda je ipak dijete važnije od straha od dobivanja pokojeg kilograma, celulita ili strija.

Ono što sam primjetila kao današnji trend su i vrlo česte posjete ginekologu. Opet ponavljam, kod rizičnih trudnoća to se podrazumijeva, ali da li baš i u normalnim trudnoćama trebaju tako česti ginekološki pregledi i pregledi ultrazvukom? Nisam liječnik da bih mogla stručno govoriti o tome, ali nekad je bilo 2,3 ili 4 pregleda u trudnoći. Sad trudnice stalno idu kod ginekologa. Sigurna sam da to ima i dobrih strana, no osim onoga što ne znamo, a to je da li beba baš voli da ju se pipka na ovaj ili onaj način, vidim i da ponekad takvi pregledi djeluju stresno na trudnice. Jer, te je ovo preveliko, te je ono premalo, te se ne vidi ovo, te se vidi ono .... i na kraju žena, hvala Bogu, uglavnom rodi zdravu bebu. No, prije toga prolazi kroz stresne situacije.

Mislim da je kao i inače u životu, i u trudnoći najvažnija umjerenost i ne pretjerivanje ni sa čime. Jer niti jedna krajnost nije dobra. To je prelijep dio ženina i ne samo ženina života da se u njemu ne bi uživalo u pravom smislu te riječi. Uživalo u jedenju što više voća i povrća, u šetnjama s mužem, u obavljanju svakodnevnih poslova, u susretima s obitelji i prijateljima i u svemu onome od čega se sastoji život. Jer to je dio istoga života, nije neki drugi život radi kojega onaj prvi nestaje.

Za kraj, htjela bih pozdraviti dvije blogerice za koje znam da čekaju bebe, Hajdučicu koja će uskoro donijeti na svijet svoju Mrvicu, i Juliere, za koju se nadam da će ipak biti sve u redu.

p.s. Onoj Koja Me Inspirirala Na Post želim da uskoro doživi «blaženo stanje», jer sigurna sam da će biti dobra mama. Podrazumijeva se - sve to uz Idealnog Tatu.