Netko drag mi je nedavno rekao da imam lijepu kosu. Pa sad malo mislim, što znači – imati lijepu kosu? I dolazim do zaključka kako moram posebno pisati o ženskoj kosi, a posebnu o muškoj.

Ne mislim da mi je kosa osobito lijepa, jer uvijek sam htjela imati blago kovrčavu kosu, a ne ovako ravnu kakva je moja. Sada su tu doduše ostaci nekog očajnog mini-vala od pred godinu i pol, srećom, samo na vrhovima koje rezuckam povremeno. Kosa mi je gusta, a vlas prilično jaka, što vjerovatno spada u kvalitetniju, ali čini mi se da je ipak ona svilena ljepša za napraviti neku podatnu frizuru. Vrhunac svilenkaste kose vidimo u reklamama Garniera, Pantena ili nekog trećeg moćnog proizvođača. Baš me zanima tko uspije s tim šamponima dobiti onako blještavo-sjajnu kosu? Još uz trovremenski Taft suvremenih žena koje putuju, avionom dakako ... pravo savršenstvo.

Uglavnom, pazim na kosu, nekad sam stavljala color-šampone bez amonijaka, a sada dosta rijetko radim lagane pramenove. I svejedno vidim da mi kosa puca. Zato ne mogu, a da se ne upitam, kako neke žene mogu toliko izbjeljivati kosu i uništavati ju do iznemoglosti? Samo da bi bile plavuše. Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv plave boje kose. Prirodne plavuše su uglavnom lijepe, jer im pristaje na ten, a i nekim umjetnima dobro stoji, posebno ako nije kič. Ali kad vidim onu, ne plavu, nego gotovo bijelu izblajhanu kosu, koja je često kao slama, pitam se – zar je toliko bitno biti primjećen s udaljenosti od 500 m? I što je to životni moto nečijeg postojanja?

Dobro, imam ženski mozak pa mi je dosta teško percipirati kakav učinak na muški um ima prekrasna «lelujava» kosa koju žena zabacuje, ili vrti oko prsta, ili koja leprša na vjetru. Valovita ili ravna, smeđa ili plava. Ili možda kratka koja ne leprša, ali lijepo stoji. Mogu pretpostaviti da je učinak prilično moćan. Ali vi muški blogeri, zar baš «padate u nesvijest» i od one kričavo bijele? Ne bode li vas to u oči?

Što se muške kose tiče, da ... tu se mogu malo više zanositi u priču. Jer, volim lijepu mušku kosu. Kraću ili srednje dužine. Više tamniju nego svijetlu, ali, što bi se reklo, nije uvjet. Ne, ne padam na one nagelirane tipove koji se cijeli dan gledaju i kojima svaka vlas mora biti na mjestu. Prilično naporno. Jednostavno volim vidjeti urednu, čistu, lijepu mušku kosu. Mmm ... da, vrte mi se neki filmovi, ali neću o njima.

Muškarcima je po tom pitanju život ipak gori nego ženama (ajde, barem negdje ), jer nekima se desi da kosu vrlo mladi počnu gubiti. Što može biti prilično traumatično. No, to je stvarnost od koje se pobjeći ne može, osim ako je spremnost na izdvajanje pozamašne sume za presađivanje kose jača od nošenje s (ne)milom činjenicom. No, neki ipak žele pobjeći. I što onda imamo? Nešto poput frizure Bože Sušeca. Ja ju zovem «prebacivanje». Znači ovako, po sredini - ništa, sa jedne strane kratko ošišano, s druge pušteno dugo. I onda se taj dugi dio prebaci preko cijele glave. Uz dojam onoga tko se gleda od naprijed da je glava utjelovljenje pravog grmlja. Pogled odostraga malo mijenja doživljaj, ali prava katastrofa nastupa tek kad puhne vjetrić. Posebno rizična skupina su muškarci s mora, jer bura i jugo znaju baciti u očaj.

Nisam se željela izrugivati, nego samo konstatiram da neki muškarci gubitak kose ne bi trebali tako doživljavati. Jer, lijepo izbrijana glava mnogima dobro stoji, u ljetnim mjesecima nema vrućine, pranje je čas posla. A i neke žene vole taj pomalo opasni izgled. Možda ga zato prakticiraju i muškarci koji imaju kosu.

Misim da je najbitnije imati zdravu kosu. Što pak znači imati dovoljnu razinu svijesti da kosu treba čuvati. Jer ako je danas lijepa, čvrsta, gusta ne znači da će pod utjecajima raznih kemikalija to i ostati. A vi muškarci koji ju nemate, ili je imate malo, ne shvaćajte to tragično, vidimo mi na vama i ne samo kosu.

I za kraj, baš sam znatiželjna. Zanima me kako izgleda vaša kosa. A ako vam je to preintimno i ako imate tako posebnu da ćete biti prepoznati ukoliko ju opišete, bar recite što volite vidjeti na oku vam dražem spolu. Mislim na kosu, dakako.