Iako nisam baš previše pratila politička zbivanja ovih dana, teško je bilo potpuno ih izbjeći, jer vrebali su nas iza svakog kuta. Čak i kad smo na blogu htjeli pobjeći od toga, opet nam se izjalovilo.

Priča prva -Vesna i Davorko
Ono po čemu su oni «posebniji» od drugih političara jest činjenica da su oni blogeri. No, oni su «posebniji» i od nas. Jer, naši dragi političari, osim što su im mnoga vrata nepravedno i prekoredno otvorena, čak i ovdje dobivaju ekstra privilegije. Tako da su za privilegiju pojavljivanja na naslovnici bloga trebali biti «samo» – Vesna Pusić i Davorko Vidović. Mi «obični smrtnici» moramo napisati jako puno postova, moramo dobito puuuuuno komentara. I kad to sve napravimo onda se još moramo i svidjeti uredništvu bloga. Po barem nekima od kriterija. Vesna i Davorko sve su to preskočili, jer oni su «bolji» od nas. E, da, sad sam ovo napričala i vjerovatno pilim granu na kojoj sjedim, ali usprkos tome, ne mogu si pomoći.

Priča druga - Glumac Ivo Veliki
Premijer nam je pravi galantni gospodin. Samo ne u ove zadnje dane. Jučer naprimjer. Njegova stranka doživjela je gotovo potop, a on izjavljuje «HDZ je pobjednik lokalnih izbora». Šteta što nije mogao ukloniti onaj ukiseljeni izraz lica, jer ne znam ima li i jedan naivac na kugli zemaljskoj koji bi povjerovao u tu očajno lošu glumu. Mislim da je skoro i on zasuzio. A kako i ne bi. U Zagrebu i Rijeci dobila je konkurencija, u Osijeku ga je Glavaš pomeo, a u rodnom mu Splitu u kojem je napričao svakakvih priča s bine, digli su ruke od njega i njegovih. Proplakali biste i vi.

Priča treća - Gospodin Predsjednik
Nekad se pitam kako mi naš predsjednik i češće nije nadahnuće. Od svih njegovi visokokvalitetnih mudrosti koje ne pročita s papira ili blesimetra sastavljenih od brojnih mu savjetnika, specijalnost su mu – čime se malo koji predsjednik u svijetu može pohvaliti – vicevi. Priznajte da to jedan predsjednik države naprosto MORA imati. Sve drugo je manje važno. Jer vicevi su baza za funkcioniranje «institucija sistema». E, tako u naletu još jednog pokušaja da bude smiješan, ispadne zapravo da ismijava samog sebe. Uskočoperio se i reagirao rekavši da se Crkva ne treba miješati u politiku. Da, u redu, netko može imati i takav stav s kojim se osobno ne slažem. No, to nije govorio kad mu je bilo u interesu da se sa Crkvom druži radi prikupljanja političkih poeana brojne vjerničke polulacije u VLASTITOJ kampanji. Neki dan je govoreći o tome kako je i sam vjernik pogledao u jednu od svojih «pratilja» i k tome namignuo. Pričati o osobnim i ozbiljnim stvarima, spominjati vjeru i pri tome namigivati meni sliči na običnu lakrdiju. A on na običnog lakrdijaša. Tako otprilike doživljavam i političku scenu u Hrvata.

Priča četvrta - Hercegovac Milan Zagrebački
E, da vam pravo kažem, on mi je skoro najveća enigma. Jer, kao «službeno» Hrvati iz Hrvatske ne vole Hercegovce. Ti antagonizmi meni osobno nikad nisu bili jasni i prihvatljivi, no nisam ja mjerilo. Nadalje, on je neki pomalo desni ljevak Račanove Kumrovec-ekipe. Onda, isti taj Milan je jednom kad se napio radio gluposti po metropoli, a policajac koji je samo obavljao nešto za što je plaćen i pokušao zaustaviti gluparenje, dobio otkaz. I sad ja vas pitam. U čemu je tajna gospodina Šarmantnog Milana? Samo u šarmu ili? Ja priznajem da meni on šarm ima. Možda je čovjek i uspješan. Vi Zagepčani to najbolje znate. No, da mu se baš tako lako može zaboraviti nešto za što bi po mom sudu netko trebao biti IZBRISAN iz političkog života. Ako narod hoće takve ljude, znači li to da narod hoće i korupciju, zataškavanje, znači li to da odobrava takve postupke? Meni to stvarno nije jasno.

Dakle, Crveni su opet na sceni. U mom gradu to i nije novost. Štoviše, pitanje je trenutka kada ćemo ovdje opet imati pionire i štafetu. Bez obzira na to, progutat ću svoj «radikalno-desničarski» ponos i čestitati svima vama partijcima pobjedu.