Upravo sam gledala vijesti. I čula da će Terri Schiavo, nakon 15 godina kome, naočigled sviju biti puštena da umre. Kao čovjek, vjernik i kršćanin, kojemu je život nešto najvrijednije, teško mi je pomiriti se s tom činjenicom. Moram priznati da neke stvari koliko god se trudila biti razumna, nikada neću moći razumjeti.

Prvo što ne razumijem, očigledno ne poznavajući zakone, kakvi god oni bili, jest činjenica da George Bush MOŽE davati naredbe za napad na Irak, MOŽE davati naredbe za napad na Afganistan, MOŽE davati naredbe koje njegove mlade vojnike šalje u smrt radi političkih interesa, radi nafte, radi ko zna čega. Ali NE MOŽE dati naredbu koja će imati utjecaja na spašavanje jednog bespomoćnog života. Jer u tom slučaju Kongres je jači.

15 godina je jako dugi period. Jako dugi period za njezinog muža. Stoga, jasno mi je da mu je to postalo naporno i da želi izlaz iz te situacije. No, brakovi se poništavaju i za puno manje razloge pa ne vidim što bi tu trebao biti problem. Ako pak problem i postoji, mislim da se on treba rješavati na druge načine, a ne puštanjem nekog bespomoćnog da umre.

S druge strane, tu su njezini roditelji i brat koji su uvjereni da ona nije umrla i duhom, ako već tijelom gotovo da i je. Uvjereni su da stisak njezine ruke ipak znači da ona osjeća, da je živa u onom ljudskom smislu.

Medicina je po tom pitanju rekla svoje, a to je da je ona u vegetativnom stanju i da u tom stanju ljudi ponekad imaju cikluse budnosti i sna. Da gledaju, kao da stvarno vide. I da su im pokreti ruku i nogu refleksni. No ono što medicina ne može reći je ono što NE ZNA. A to je ono što baš nitko na kugli zemljskoj ne može znati – činjenicu da li ona osjeća ili ne. Jer ona sama to ne može reći. Onda, u slučaju da ona JE svjesna barem nečega oko sebe, treba se upitati – što da ona napravi kad spozna da su neki ljudi odlučili iskopčati cjevčicu koja ju hrani? Što ona može učiniti? NIŠTA. Može gledati kako drugi gledaju u nju dok umire od dehidracije ili gladi.

Možda stvarno to izgleda milosrdno – pustiti kako kažu neki «da u miru umre», no ja to ne mogu prihvatiti. Jer opet mi se nameću pitanja – koga ćemo sutra pustiti da umre? Ko će nam sutra biti «pretežak»? Ako se spašavaju životi i oživljavaju samo naizgled mrtvi ljudi, onda u ovom slučaju nikako ne možemo uzeti u obzir argument da «treba pustiti da sve ide svojim tokom». U tom nam slučaju liječnici i ne trebaju, zašto da onda baš sve ne ide svojim tokom? Jer, tako je jeftinije. Pa će svijet biti samo za «jake». A slabiji ionako ne mogu opstati. Ako i da, ipak je to preveliki trošak za društvo.

Mislim da se humanost čovjeka ogleda, između ostaloga, u njegovoj brizi za slabije i nemoćne. I da to ne smijemo nikada zaboraviti. Jer, ako smo danas «jaki i moćni» ne znači da ćemo to biti i sutra. Treba se samo staviti u ulogu Terri koja osjeća. I koja želi živjeti. Tko joj to smije oduzeti?